Britanski premijer Keir Starmer ulazi u možda najtrusnije razdoblje odnosa Londona i Washingtona od završetka Hladnog rata, a u tome se oslanja na razvedenu mrežu formalnih i neformalnih savjetnika koji mu šapću – svaki na svojem području.
Najmoćniji među njima je Jonathan Powell, nekadašnji šef kabineta Tonyja Blaira, danas Starmerov savjetnik za nacionalnu sigurnost. U Whitehallu ga opisuju kao de-facto ministra vanjskih poslova: telefonom rješava sporove saveznika, vodi povjerljive razgovore – od susreta s kineskim ministrom Wangom Yijem do diskretnih pregovora s Trumpovim posebnim izaslanikom Steveom Witkoffom u Ženevi. Jedan visoki dužnosnik kratko je sažeo njegov status: „Kad mi treba odgovor, zovem Jonathana.“
Kako bi ublažio udar vanjske politike na domaći teren, Starmer je angažirao Henna Shah, zaduženu za političku „kontrolu štete“. Uoči nedavnog dopuštenja ograničenog američkog korištenja britanskih baza za operacije protiv Irana, upravo su Shah i glavni tajnik kabineta Darren Jones vikend proveli uvjeravajući ministre da se svrstaju iza odluke.
Uz Powella rade dvojica ključnih državnih dužnosnika. Matthew Collins pokriva sigurnosne teme, a Barbara Woodward, bivša veleposlanica u Pekingu i pri UN-u, vodi međunarodna pitanja. Insajderi ju opisuju kao „vrlo kliničnu“ i „nedovoljno iskorištenu” – dovoljno „jastrebastu“ prema Kini, unatoč drugačijim kritikama nekih konzervativaca.
Za održavanje poslovnih i političkih kanala prema Trumpovoj administraciji zadužen je posebni izaslanik za trgovinu Varun Chandra. Redovito se sastaje s američkim ministrom trgovine Howardom Lutnickom, a unutar Londona mu pripisuju znatan utjecaj: „Ne podcjenjujte Varuna“, upozorava jedan dužnosnik.
Bivši šef diplomacije David Lammy njeguje osobni odnos s potpredsjednikom JD-jem Vanceom, no službeni resor sada vodi iskusna Yvette Cooper. Ona drži otvorenu liniju sa šefom State Departmenta Marcom Rubijem i gura plan „obuzdavanja“ Irana, dok se Starmer izravno bavi prioritetima poput Ukrajine i Kine. Gdje premijer preuzme dosje, Cooper – kako priznaju i u Vladi – rijetko odlučuje samostalno.
Na vojnom krilu nalazi se ministar obrane John Healey. Otvoreno ponavlja Starmerovu mantru da je „tvrda moć valuta današnjice“ i traži desetogodišnji plan povećanja proračuna za obranu. Datum objave tog plana već je nekoliko puta odgođen, što pojačava pritisak vojnog vrha.
U pozadini djeluje i Richard Hermer, državni odvjetnik i Starmerov dugogodišnji prijatelj iz odvjetničkih dana. U Vladi ga smatraju „nevjerojatno utjecajnim“. Bio je ključan u ograničavanju američkog pristupa britanskim bazama te u odluci da se suverenitet nad otočjem Chagos prepusti Mauricijusu – potezu koji je razgnjevio Bijelu kuću.
Europski zaokret premijeru pomažu oblikovati stari suradnici Stuart Ingham i ministar za odnose s EU-om Nick Thomas-Symonds. Česti sastanci uz doručak rezultirali su idejom „resetiranja“ odnosa unutar formata E3 s Francuskom i Njemačkom, dok dio mlađe garniture gura britanski „golistički“ odmak od pretjeranog oslanjanja na SAD.
Sve to stvara složen ekosustav u kojem, kako kaže jedan visoki službenik, „nije pitanje tko ima premijerovo uho, nego tko ga ima o kojoj temi“. U svijetu koji sve otvorenije preferira grubu silu pred diplomacijom, Starmeru preostaje osloniti se na vlastiti mozaik savjeta – i nadati se da nijedna pukotina neće postati prijelomna.
