Prošlo je točno trideset godina otkako je u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona potpisan mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu. Tada su, uz američko posredništvo, za istim stolom sjedili predstavnici bosanskih Srba, Hrvata i Bošnjaka te delegacije Hrvatske i Srbije. Pregovarači su 2. studenoga 1995. doslovce bili „zatvoreni” u bazu s jasnim rokom: tri tjedna da se postigne dogovor koji će okončati četverogodišnji rat.
Autorica Višnja Starešina podsjeća da su vrijeme i format pregovora nosili posebnu simboliku. Delegacije su u Dayton stigle odmah nakon blagdana Svih svetih, a sporazum je morao biti zaključen prije američkog Dana zahvalnosti – kako bi, slikovito, ostalo mjesta za puricu i kako bi tadašnji predsjednik Bill Clinton taj uspjeh predstavio domaćoj publici.
Tri desetljeća kasnije, Starešina ocjenjuje da se regionalne karte ponovno miješaju. Kao ključnu hrvatsku polugu u resetiranju odnosa unutar BiH ističe južnu plinsku interkonekciju, projekt koji Zagreb vidi kao priliku za jačanje energetske ovisnosti BiH o Hrvatskoj i, posljedično, za novu političku dinamiku u susjednoj državi.
Dok se obljetnica Daytona obilježava uglavnom svečanim govorima i podsjećanjem na američku diplomatsku inicijativu, rasprava o plinskom povezivanju otvara pitanje može li energetska suradnja postati temelj stabilnijih odnosa od onih koje je prije trideset godina zacrtao mirovni sporazum.
