PULA – Stadion Aldo Drosina jutros je izgledao neobično tih. Po prvi put u više od sedam desetljeća po hodnicima se nije čuo glas Silvane Sorbola Rožanković, svima poznate kao „teta Silvana”. Žena koja je čitav život posvetila pulskom nogometu službeno je ispraćena u mirovinu, a NK Istra 1961 oprostio se od nje emotivnom porukom na društvenim mrežama.
„Od srca hvala našoj dragoj Silvani na svim godinama rada i truda koje je ulagala u klub. Prošla je nebrojene generacije igrača i uvijek nam bila najveća podrška, u dobrom i lošem. Zauvijek ćete biti dio zeleno-žute obitelji i prava ikona kluba”, objavio je klub.
Život na stadionu započeo je doslovno od prvog koraka. Kada su se roditelji Eufemija i Mario Sorbola preselili u prostor ispod zapadne tribine, Silvana je imala samo godinu dana. Otac je bio domar i majstor za sve, majka je ručno prala dresove – u vremenu bez perilica i suvremene logistike. Taj nevidljivi, ali presudni posao preuzela je kći: prala, sušila, slagala i glačala opremu, pripremala svlačionice i, još važnije, uvijek imala riječ podrške ili blago upozorenje za svaku novu generaciju igrača.
Kroz njezine ruke prošla je cijela povijest pulskog nogometa: od skromnih igrališta i čestih kriza, preko promjena imena i vlasnika, do današnjeg profesionalnog prvoligaša. Dok su se na terenu smjenjivali treneri, predsjednici i zvjezdani talenti, teta Silvana bila je konstanta – ljudska dimenzija sporta koja se ne vidi u prijenosima, ali bez koje klub ne bi imao dušu.
Za svoj nesebični rad NK Istra 1961 ranije ju je kandidirao za gradsko priznanje. Premda sada spušta nogometnu praonicu s konopa, teško je zamisliti Drosinu bez njezina vedrog brontolanja. Jedno je sigurno: ime Silvane Sorbola Rožanković ostaje trajno upisano među zeleno-žute legende, kao podsjetnik da se najveće pobjede često osvajaju daleko od reflektora.