Zrak u podrumu Giuseppea Alaija u Emiliji-Romagni zagušuje miris tisuća koluta parmigiana reggiana. Dok prolazi pokraj uredno posloženih redova, prisjeća se priče svoga djeda iz 1945. godine: „Kad su Amerikanci stigli, davali su djeci čokoladu, a moj im je djed zauzvrat dijelio sir. Kad im je rekao da je napravljen bez aditiva i konzervansa, nisu mogli vjerovati – mislili su da je to nemoguće.”
Sedamdeset i pet godina poslije, veza između ove talijanske delicije i američkih potrošača našla se na iskušenju. Najnoviji paket carinskih mjera administracije Donalda Trumpa digao je carine na većinu europskih poljoprivrednih proizvoda na 15 %. Iako je to blaže od prvotno najavljenih 30 %, talijanski proizvođači morali su četiri mjeseca plaćati 25 % pristojbi, pa su američki uvoznici unaprijed gomilali zalihe i nakratko usporili nove narudžbe.
Alai, vlasnik male mljekare San Girolamo u Brugnetu pokraj Reggio Emilije, kaže da je konačni povratak na „starih” 15 % donekle umirio tržište, ali problem nije nestao: „Sada nas više brine tečaj dolara nego sama carina.” Američka valuta je u posljednjih godinu dana oslabila oko 13,5 % prema euru, što dodatno poskupljuje talijanski sir na policama u SAD-u.
Još je teže švicarskim proizvođačima. Za njihove je sireve Washington odredio carinu od 39 %, četvrtu najvišu na svijetu. U selu Peney-le-Jorat, u kantonu Vaud, René Pernet u svojoj sirani Haut-Jorat svakodnevno prati kako mu padaju narudžbe gruyèrea iz Amerike. „Nismo na istoj startnoj crti – EU plaća 15 %, a mi 39 %. To je iracionalno i djeluje kao kazna”, kaže Pernet i priznaje da je „frustracija velika”.
Strukovna udruga Interprofession du Gruyère procjenjuje da bi godišnji izvoz u SAD mogao pasti s 4 000 na 3 000 tona, što bi prihod smanjilo do 15 milijuna švicarskih franaka. Prvi korak bio je ograničiti proizvodnju i osmisliti nove kampanje za američko tržište, ali razmatra se i zaokret prema drugim kupcima.
Talijanski konzorcij za parmigiano reggiano već je krenuo u ofenzivu: sponzorirali su New York Jetse te osnovali tvrtku u SAD-u koja s tamošnjim sveučilištima i maloprodajnim lancima provodi edukacije o siru bez aditiva.
Unatoč visokim pristojbama i oscilacijama tečaja, oba proizvođača vjeruju da će opstati zahvaljujući recepturi staroj stoljećima. „Vrlo je malo sireva na svijetu koji se rade bez ikakvih dodataka”, naglašava Alai. „To je ono što moramo jasno pokazati gdje god izvozimo.”
