Broj adolescenata i mladih do 27 godina koji se zbog mentalnih poteškoća obraćaju stručnjacima raste iz godine u godinu, potvrđuje klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Dora Srdelić Ljubičić iz Zavoda za javno zdravstvo Zadar.
Prema njezinim riječima, mladi najčešće dolaze zbog simptoma anksioznosti, paničnih napada i depresivnosti, a sve češće i zbog samoozljeđivanja ili eksperimentiranja s ovisnostima. „Škola zaista može biti izvor intenzivnog stresa, što posljedično loše utječe na mentalno zdravlje, pa treba uložiti napor u osnaživanju škola u promicanju mentalnog zdravlja i odmicanju fokusa od ocjena”, upozorava psihologinja.
Lista čekanja sve dulja
Srdelić Ljubičić navodi da se broj mladih koji traže pomoć svake godine povećava, a u zadarskom Zavodu ponekad se na prvi tretman čeka i nekoliko mjeseci. Uspjeh liječenja, naglašava, ovisi o intenzitetu simptoma, podršci obitelji i škole te o rizičnim i zaštitnim čimbenicima u okolini.
Rizični i zaštitni faktori
• nisko samopoštovanje, nasilje u obitelji i negativno školsko ozračje pogoršavaju stanje • dobre socijalne vještine, privrženost i podrška roditelja, učitelja i zajednice jačaju otpornost mladih
Psihologinja ističe da se ne radi uvijek o kliničkim poremećajima; češće su to problemi mentalnog zdravlja koji još ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije, ali već narušavaju svakodnevno funkcioniranje. Pravodobna pomoć ključna je kako bi se spriječio razvoj težih poremećaja.
Roditelji bez podrške, djeca bez otpornosti
Srdelić Ljubičić upozorava da roditeljima često nedostaje sustavna podrška, primjerice fleksibilno radno vrijeme ili mogućnost rada od kuće, zbog čega „izgore i iscrpe svoje roditeljske kapacitete”. Djeca su istodobno manje psihološki otporna jer im se, u najboljoj namjeri, uskraćuju prilike za samostalnost i učenje na vlastitim pogreškama.
Kao rješenje navodi edukacije za roditelje, razvijanje komunikacijskih vještina i stvaranje toplog, poticajnog školskog okruženja koje će umjesto ocjena u središte staviti dobrobit učenika.
„Čini se da se svijet brzo mijenja, postaje okrutniji s manje empatije, a više nasilja i otuđenosti”, kaže psihologinja i zaključuje da je za promjenu nužan zajednički angažman roditelja, škola i zajednice.