Država se sve više povlači iz financiranja dugotrajne skrbi za starije, a teret gotovo u potpunosti prebacuje na obitelji koje često nemaju kapaciteta brinuti se za nemoćne članove. Prije samo dva desetljeća država je sufinancirala smještaj u domovima za starije s 20 posto troška. Danas na cijeli sustav dugotrajne skrbi odlazi tek 0,5 posto BDP-a, što ga svrstava među najslabije financirane segmente socijalne politike.
Posljedice su dramatične: čak 71 posto osoba starije životne dobi sa ozbiljnim poteškoćama ostaje bez prijeko potrebne pomoći. Potrebe rastu, jer Hrvatska ubrzano stari, a mjesta u domovima, organizirana pomoć u kući i palijativne usluge ne prate demografske trendove.
Europska komisija je još 2022. predstavila Europsku strategiju skrbi kojom traži da skrb bude dostupna, kvalitetna i priuštiva. Strategija zagovara prilagodbu usluga individualnim potrebama korisnika i pravo na dostojanstven život, uz široku mrežu pomoći – od institucija do skrbi u zajednici.
Stručnjak za socijalnu politiku, docent Zdenko Babić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, ocjenjuje da Hrvatska tim standardima još ni približno ne odgovara: „Strategija se temelji na ideji da dugotrajna skrb mora biti prilagođena individualnim potrebama korisnika i omogućiti dostojanstven život uz izbor oblika skrbi. Takav pristup podrazumijeva široku mrežu usluga, od domova za starije i pomoći u kući, do skrbi u zajednici i palijativne skrbi. No hrvatski sustav je i dalje daleko od tog standarda, kako po dostupnosti tako i po strukturi usluga.”
Bez dodatnog ulaganja i jasnog plana država riskira da briga o najstarijim građanima ostane isključivo na leđima obitelji, što mnoge kućanstva već dovodi do financijskog i emocionalnog ruba.