Rasprave o (ne)smiju li se na javnim okupljanjima, prosvjedima ili koncertima isticati znakovlje totalitarnih režima redovito se vraćaju u postkomunističkim državama. U središtu te polemike nalaze se dvije odluke Europskog suda za ljudska prava – Vajnai protiv Mađarske iz 2008. i Fratanoló protiv Mađarske iz 2011. – koje se često različito tumače.
Sud u Strasbourgu presudio je da se članak 10. Europske konvencije o ljudskim pravima odnosi i na simboličku komunikaciju, pa državni propisi koji apsolutno zabranjuju prikazivanje određenih simbola mogu predstavljati prekomjerno ograničenje slobode izražavanja. Pritom je naglašeno da vlasti ne smiju same sebi pripisivati ulogu tumača namjere govornika – osobito kada se radi o političkom ili prosvjednom kontekstu.
Međutim, isti je Sud jasno poručio da to ne znači ni upuštanje u „rehabilitaciju” povijesnih ideologija ni amnestiju zločina počinjenih pod tim obilježjima. Drugim riječima, dopuštenje da se simbol nosi ili prikazuje u određenom, uskom kontekstu ne briše povijesnu odgovornost niti relativizira patnje žrtava.
Strasbourške presude tako postavljaju zahtjevnu ravnotežu: s jedne strane stoji pravo pojedinca da se izrazi, a s druge potreba društva da jasno osudi totalitarne zločine. Domaći zakonodavci, suci i javnost nerijetko se fokusiraju samo na prvi ili samo na drugi aspekt, iako se oba moraju promatrati zajedno kako bi se razumjela puna poruka Suda.
U konačnici, ESLJP kaže da je simbol možda dopušten – ali zločini počinjeni pod njim nikako nisu zaboravljeni niti oprošteni.