Najamnine u Zagrebu već mjesecima rastu brže od plaća, a pretraga za pristojnim stanom pretvara se u potragu za iglom u plastu sijena. Na oglasnicima se garsonijere od približno 30 četvornih metara nude i za 600 eura, dok dvosobni stanovi od 50-ak kvadrata redovito prelaze 800 eura. Ako je stan luksuznije opremljen ili uključuje parkirno mjesto, balkon ili ostavu, tražena cijena bez zadrške skače na više od 1 000 eura.
U toj utrci za najvišom cijenom mnogi stanodavci primijenjuju taktiku „testiranja tržišta”. Prvo oglase nekretninu za, primjerice, 850 ili 900 eura, a potom je – nakon nekoliko dana bez ozbiljnog interesa – ponovno objave po 50 do 150 eura nižoj cijeni.
Jedan Zagrepčanin, koji već tjednima pretražuje ponudu zapadnog dijela grada, opisuje iskustvo: „Ljudi za garsonijere ili manje stanove s jednom sobicom u koju jedva stane krevet znaju tražiti i po 700 eura. Ekipa stavi neku ludu cijenu pa, ako prođe – prođe. Kad nitko ne nazove, spuste na 750 ili 800 eura.”
Sugovornik priznaje da razumije logiku tržišta, ali smatra kako je granica razuma odavno prijeđena: „Ne znam što drugo reći osim da oni misle da su ljudi blesavi. Moj savjet je ne pristajati na apsurdno visoke cijene i, ako nije hitno, pričekati bolju priliku.”
Analitičari već neko vrijeme upozoravaju da bi daljnji rast najamnina mogao dodatno pogurati iseljavanje mlađih radnika i studenata u jeftinije gradove ili izvan zemlje. Dok država traži model kako potaknuti dugoročni najam po prihvatljivim uvjetima, najmoprimci u Zagrebu naoružavaju se strpljenjem – i kalkulatorom.