Rast cijena stanova i najamnina diljem Europe pretvorio je pitanje stanovanja u ključnu političku bojišnicu, pokazuje novo izvješće Progressive Politics Research Networka (PPRNet). Ako lijevi centar ozbiljno ne krene rješavati problem, upozoravaju autori, razočarani birači mogli bi masovno prijeći u tabor krajnje desnice.
Profesor Aidan Regan s University College Dublina podsjeća da su nekoć upravo socijaldemokrati predvodili borbu za priuštivi krov nad glavom. „Stambena dostupnost postala je presudno ekonomsko i političko pitanje. Uz uvjerljiva rješenja progresivne stranke ponovno mogu osvojiti taj prostor, ali potrebna je stvarna politička volja.”
Glavni nalazi istraživanja • Prosječne cijene stanova u EU-u porasle su gotovo 50 % u posljednja dva desetljeća, a najamnine oko 25 %. • U velikim europskim gradovima troškovi stanovanja skočili su 50 % samo između 2015. i 2023. • Stanovanje prosječno „pojede” 20 % kućnog budžeta, no u Irskoj i Danskoj taj je udio čak 80 % iznad prosjeka.
Od socijalnog prava do financijske imovine Poslijeratni model kojim se stanovanje tretiralo kao društveno pravo postupno je zamijenjen logikom tržišnog ulaganja. Masovne prodaje javnih stanova, deregulacija hipotekarnih kredita i porezni poticaji za vlasnike dramatično su smanjili fond socijalnih stanova – katkad upravo pod upravom lijevog centra.
Danski politolog Martin Vinæs Larsen napominje da usporavanje gradnje socijalnih stanova od 1980-ih nije rezultat isključivo desnih politika. „Nakon sredine 1990-ih kontrola Socijaldemokrata nad općinama više nije značila i više socijalnih stanova. Taj je politički napor praktički nestao”, kaže. U međuvremenu su se biračke baze promijenile: socijalne stanove sve više koriste siromašniji i useljenici, dok tradicionalni glasači lijevog centra postaju obrazovaniji i imućniji.
Ipak, naglašava, aktualna kriza nudi novu priliku. Učitelji, medicinske sestre i drugi srednjoslojni radnici „danas su praktički izgurani iz gradova”. Rješenje vidi u univerzalnijem modelu socijalnog stanovanja, čak i uz nešto više najamnine – dokle god su i dalje niže od privatnih.
Vlasništvo bez špekulacija Prof. Regan smatra da bi prošireni pristup priuštivom vlasništvu donio znatnu izbornu korist: „Vlasništvo treba ponovno definirati kao dugoročnu sigurnost za nisko- i srednje-prihodovna kućanstva, a ne sredstvo brze zarade. Mora nadopunjavati, a ne potiskivati javni i neprofitni najamni sektor.”
Trenutačno je, upozorava, nejednakost „ugrađena u sustav”. Dok vlasnici stječu imovinsku dobit, najmoprimci se suočavaju s visokim troškovima i slabim izgledima za kupnju, a mladi bez roditeljske pomoći ostaju trajno izvan igre.
Opasnost od „patriomonijalnog” stambenog diskursa Politologinja Dorothee Bohle s bečkog sveučilišta ističe da krajnja desnica vješto preusmjerava stambenu temu na teren identiteta i obiteljskih vrijednosti. „Radikalne desne stranke u Mađarskoj, Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Poljskoj promiču koncept ‘stanovanje kao djedovina’: pogodnosti za ‘zaslužne’ domaće obitelji, dok istodobno održavaju i produbljuju nejednakosti.”
Mađarski Fidesz to ilustrira grantovima koje dobivaju parovi spremni imati djecu, čime stanovanje postaje alat pronatalitetne politike i nacionalnog homogeniteta.
Zaključak istraživača PPRNet zato poziva progresivne stranke da stanovanje proglase „bitnom javnom infrastrukturom”. Bez nove naracije i konkretnih mjera – od revitalizacije socijalne stanogradnje do modela priuštivog vlasništva odvojenog od špekulacija – opasnost je jasna: birači nezadovoljni sve skupljim kvadratima mogli bi spas potražiti na krajnjoj desnici, čije su poruke, premda ne nude sustavna rješenja, sve glasnije i zavodljivije.