Filmska i kulturna scena u Hrvatskoj ovih dana s posebnom pažnjom iščekuje premijeru filma „Slatke besposlice”. Riječ je o projektu kanadskog producenta Andrea Iervolina koji je ušao u povijest jer ga – umjesto redatelja od krvi i mesa – potpisuje umjetna inteligencija.
„Slatke besposlice” prikazuje blisku budućnost u kojoj samo jedan posto čovječanstva još odlazi na posao, pretvarajući rad u puki ritual, dok svi ostali žive od rada strojeva. Zanimljiva fabula sama po sebi ne bi bila dovoljna da izazove toliku znatiželju profesionalaca, no činjenica da je cijeli kreativni proces prepustio algoritmu izazvala je nervozu u hrvatskoj audiovizualnoj zajednici. Mnogi se pitaju hoće li i njihova svakodnevica uskoro nalikovati – ne slatkoj, nego gorkoj – besposlici.
Dok stručnjaci važu prednosti i strahove od AI-a, političku pozornicu potresa ambicija platforme Domino. Vrhuška te male, ali medijski glasne stranke najavljuje da bi kao potencijalni partner HDZ-u u budućoj koaliciji svoje glasove uvjetovala preuzimanjem Ministarstva kulture. Kritičari upozoravaju da se vodstvo Domina politički i ideološki oslanja na retoriku ukopanu u 1941., pa im je čak i 1945. „daleka, nespoznatljiva budućnost”.
Na taj se način dvije, naizgled odvojene, priče – tehnološka revolucija koja mijenja umjetnost i politička borba za ključni kulturni resor – susreću u istoj točki: pitanju tko će i kako krojiti hrvatsku kulturnu politiku u razdoblju kada granice između ljudskoga stvaralaštva i strojno generiranog sadržaja svakodnevno postaju sve mutnije.