Prošlotjedna pljačka u središtu Pariza podsjetila je koliko su čak i najčuvenije galerije ranjive. Četvorica neidentificiranih muškaraca, odjevenih u kombinezone, dovezli su vozilo s dizalicom pred Louvre, podigli ga do prvog kata, razrezali staklo na balkonskim prozorima i upali u prostoriju s francuskim krunskim draguljima. U manje od sedam minuta natjerali su dvojicu čuvara da napuste prostor, pokupili nakit – među ostalim i ogrlicu koju je Napoleon darovao drugoj supruzi Marie-Louise – te nestali, ostavivši iza sebe automobil s dizalicom. Procijenjena šteta iznosi oko 88 milijuna eura.
Povjesničar dr. Petar Bašić podsjeća da Louvre ima dugu, ponekad i burlesknu povijest krađa: „Krađe iz muzeja češće su nego li se doista čini. I tu je cijeli niz pobuda, od želje za materijalnom koristi do slučajeva kada su lopovi uvjereni da ispunjavaju neki viši cilj.” Najpoznatiji primjer dogodio se 1911. kada je zaposlenik Vincenzo Perrugia pod kaput sakrio „Mona Lisu” i dvije godine držao je skrivenu u svojoj sobi, uvjeren da Leonardovo djelo pripada Italiji. Slika je vraćena, a Perrugia završio iza rešetaka.
Ni kasnije Louvre nije bio pošteđen: 1976. nestala je flamanska slika, ubrzo potom draguljima optočena sablja kralja Charlesa X.; 1990. lopov je izrezao i odnio malu Renoireovu sliku zajedno s dvanaest rimskih komada nakita.
Krađe visokog profila pogodile su i druge muzeje:
• Isabella Stewart Gardner Museum, Boston (1990.) – dvojica lažnih policajaca zavezala su čuvare i odnijela 13 remek-djela, među njima Rembrandta i Vermeera, vrijednih oko 500 milijuna dolara; slučaj je i dalje neriješen.
• Muzej Vincenta van Gogha, Amsterdam (2002.) – dvoje provalnika razbilo je staklenu kupolu i ljestvama ušlo u zgradu, odnijelo dvije Van Goghove slike; iako su uhićeni, platna nisu vraćena.
• Kunsthal, Rotterdam (2012.) – tijekom noći nestala su djela Picassa, Moneta, Matissa i drugih; dio je kasnije pronađen, ali većina umjetnina ostaje nestala.
• „Zeleni sef”, Dresden (2019.) – napadači su onesposobili rasvjetu, izvalili rešetke i za desetak minuta odnijeli stotine baroknih dragulja, uključujući 49-karatni „Dresdenski bijeli dijamant”. Početna procjena bila je milijardu eura, poslije snižena na nekoliko stotina milijuna.
Prema dr. Bašiću, motivi nisu uvijek komercijalni: „Vrlo je teško govoriti o stvarnoj vrijednosti artefakata koji se kradu iz muzeja... Ponekad se krađe izvode ‘po narudžbi’, kada ultra bogati samozatajni kolekcionari žele posjedovati predmet svjesni da ga nikada neće moći javno pokazati.” Čak i kada je riječ o draguljima, topljenje zlata donosi tek djelić stvarne cijene jer „vrijednost daje upravo njegova povijest, a ne samo materijal”.
Najnoviji pariški slučaj, izveden s gotovo filmskom preciznošću, ponovno otvara raspravu o muzejskim standardima sigurnosti i o tome mogu li institucije, suočene s domišljatim i sve drskijim lopovima, uopće jamčiti potpunu zaštitu svojih blaga.