Američko uhićenje Nicolása Madura i njegove supruge ponovno je otvorilo pitanje koliko daleko velike sile idu kada brane vlastite interese. Mostarski analitičar Milan Sitarski podsjeća da smjena režima slabijih država uz pomoć jačih nije nikakav presedan, nego pravilo koje prati povijest međunarodnih odnosa.
„Povijest je puna takvih intervencija, osobito u Latinskoj Americi”, kaže Sitarski, prisjećajući se da je SAD preko sto godina mijenjao vlade u tom dijelu svijeta, dok su druge sile činile slično na svojim terenima.
Intervencija je, smatra, i predstava za domaću i svjetsku publiku, ali s opipljivim posljedicama. To ju čini dvostrukom porukom – Trump testira vanjskopolitičku strategiju i istodobno šalje upozorenje kolegama, „od lidera najvećih sila do onih u malim državama”.
Odnosi s Moskvom i EU-om na klizavom terenu
Trump i Vladimir Putin, procjenjuje Sitarski, održavaju ambivalentan odnos. „Nije sigurno da Trump želi, a još manje da može provesti kapitulantsku politiku prema Rusiji”, napominje. Veći dio republikanskog biračkog tijela takav bi zaokret teško progutao, pa će eventualne ustupke Kremlju predsjednik, vjeruje analitičar, pokušati sakriti što dulje.
Europska unija, pak, na Madurovo svrgavanje gleda dvosmisleno. S jedne strane, Madurova autokracija suprotna je temeljnim načelima Unije; s druge, otvorena pohvala čina koji krši međunarodno pravo mogla bi dodatno potkopati njezine pozicije. Bruxelles zato „ne osuđuje ni ne slavi”, procjenjujući da bi Trump vojnom akcijom u Venezueli mogao tražiti izlaznu strategiju za distanciranje od Ukrajine.
Nismo nikad ni izašli iz realpolitike
Sitarski podsjeća da je realpolitika samo mijenjala kostime: u Hladnom ratu skrivala se iza ideologije, u razdoblju američke dominacije iza narativa o demokratskoj globalizaciji. „Danas, u multipolarnom svijetu, rijetko tko je uopće pokušava poricati”, tvrdi. Ključna razlika među akterima je tek „promatraju li je afirmativno, neutralno ili negativno”.
Demokracija na ispitu snage
Hoće li demokratski poredak opstati u takvim odnosima sile, ovisi o kapacitetima samih demokracija i njihovoj prilagodbi novoj igri moći. „Treba prihvatiti epohu kakva jest, ne da bismo u njoj uživali, nego da bismo u tim okolnostima obranili demokraciju”, rezimira Sitarski.
Kako se Europa i BiH mogu snaći
Dok Amerika, Rusija i Kina crtaju nove sfere utjecaja, Europska unija tek definira vlastite „crvene linije”. Prema Sitarskom, trebale bi biti uske i realno postavljene, dok sve ostalo zahtijeva „maksimalnu fleksibilnost i transakcijsko umijeće”. Bosni i Hercegovini, kaže, preostaje bezuvjetno slijediti kurs Unije jer o njoj ovisi „doslovno svaki aspekt državnog života”.