Roditelji nerijetko vjeruju da se u dječjoj igri „sve događa samo od sebe”, no kada jedno dijete seksualno prisiljava drugo, riječ je o ozbiljnom nasilju poznatom kao COCSA (sexualno zlostavljanje djece od strane druge djece).
Iako se o ovom obliku zlostavljanja malo govori, istraživanja pokazuju da se između trećine i polovice djece koja zlostavljaju nalazilo u ulozi žrtve nekog drugog počinitelja. Ta djeca često reproduciraju naučene obrasce, ne shvaćajući u potpunosti granice ni posljedice onoga što čine.
Najčešći oblici COCSA: • uporno dodirivanje ili „seksualne igre” koje drugo dijete ne želi; • ucjena ili prijetnja kako bi se natjeralo na seksualno ponašanje; • dijeljenje eksplicitnih fotografija i poruka; • oponašanje seksualnog nasilja nad vršnjacima.
Zašto roditelji ne primijete problem Stigma, strah od „označavanja” i želja za očuvanjem obiteljskog ugleda vode zataškavanju. Djeca rijetko prijavljuju zlostavljanje zbog srama, prijetnji ili osjećaja krivnje, a odrasli njihovo ponašanje često pripisuju običnoj znatiželji.
Signali koji mogu upućivati na to da je dijete žrtva: • nagla povučenost, tjeskoba ili agresivnost; • pretjerano seksualizirano ponašanje ili znanje neprimjereno dobi; • regresija (ponovno noćno mokrenje, potreba za dječjom pažnjom); • problemi sa spavanjem ili učestale noćne more; • izbjegavanje određenih vršnjaka ili aktivnosti.
Kako reagirati bez panike
- Razgovarajte smireno i bez osuđivanja. Pitanja o prijateljima, igrama ili online interakcijama postavljajte otvoreno i strpljivo.
- Promatrajte kombinaciju znakova – pojedinačan simptom nije dokaz, ali više njih može ukazivati na problem.
- Nadzirite digitalni prostor: provjerite aplikacije, popis kontakata i sadržaj koji dijete prima ili šalje.
- Zatražite stručnu pomoć dječjeg psihologa ili terapeuta specijaliziranog za traume kako bi se procijenila situacija i osmislio plan podrške.
Što ako je upravo vaše dijete počinitelj? Suočavanje s mogućnošću da dijete nanosi seksualnu štetu drugom djetetu izuzetno je teško, no ignoriranje problema samo ga produbljuje. Rana intervencija i terapija često daju dobre rezultate: djeca mogu naučiti zdrave granice i prestati sa zlostavljanjem.
Ključno je da se nijedno dijete – ni žrtva ni počinitelj – ne stigmatizira. Umjesto kazne ili srama, potrebno je ponuditi jasna pravila, emocionalnu sigurnost i stručnu podršku. Tako se prekida lanac nasilja i sprječava da trauma prijeđe na sljedeću generaciju.