U improviziranoj kazališnoj dvorani podrumskog prostora u zagrebačkoj Ožegovićevoj ulici premijerno je izvedena „Antologija sjećanja”, autorski projekt redateljice Marine Petković Liker i glumca Lovre Rimca.
Rimac na scenu izlazi sam, pod teškom starackom maskom koju je osmislila Iva Lea Dežmar, i odmah uzdrma publiku psovkama, jadikovkama i eruptivnim bijesom kakav priziva završne prizore Shakespeareova „Kralja Leara”. Na rubu ludila, njegov anonimni starac iz samoborskog kraja bori se s izgubljenom suprugom i kćeri, nerazumijevanjem sina gastarbajtera i bolnim reumatizmom – ali prije svega s dubokim osjećajem usamljenosti.
Scenografski dvojac Ana Paulić – Ivana Radić smješta lik u skromnu seosku kuhinju iz koje dopire miris instant kokošje juhe, dok se rubovi prostorije pretvaraju u brisan prostor sjećanja: nekad polje koje se nasljeđuje, danas tek tema ogorčenog monologa. Dramaturginja Maja Sviben oblikuje protok asocijacija koji sporo, gotovo mučno, razotkriva krhotine obiteljskih trauma i kolektivne povijesti posvemašnje depopulacije sela.
Predstava istražuje tanku liniju između ranjivosti i agresije, gradeći studiju maskuliniteta u kojoj patrijarhalni kalup ne dopušta suze ni nježnost. Najpotresniji trenuci stižu kada Rimac, prebacujući se iz furiozne tirade u mumljanje djeteta, izgovara gotovo zaboravljeni samoborski idiom – sažet u psovci i vapaju – čime se intimna priča diže na razinu kolektivnog zaborava.
„Antologija sjećanja” traje nešto više od sat vremena, ali ostavlja dugotrajan trag: podsjeća da je, usred demografskih praznina i migracija, ostalo još puno neispričanih priča o gubitku, prkosu i potrebi za blizinom. Solo nastup Lovre Rimca pokazuje impresivan raspon: od lomeće krutosti starca do krhkosti zaplašena djeteta, sve u jednom dahu, sve u jednom tijelu.