Vidjeti ruske padobrance kako opušteno sjede u kafiću pančevačkog supermarketa, razapetih ruku i u prepoznatljivim bijelo-plavim majicama, bio je šok koji se teško zaboravlja. Bilo je to 2016., dok je u Srbiji trajala redovita vojna vježba „Slavensko bratstvo“, koju svake godine zajednički provode tri države sudionice, a tada ju je ugostila Srbija.
Tih dana predsjednik Aleksandar Vučić još je balansirao između Moskve i Zapada, a rat koji je Vladimir Putin vodio u Ukrajini tinjao je niskim intenzitetom. No prizor ruskih vojnika u srcu Pančeva potaknuo je pitanje koje se prelamalo preko regije: koliko duboko Rusija prodire na Balkanu?
Jedan od ključnih simbola tog utjecaja trebao je biti ruski „humanitarni centar“ u Zadru. Projekt je, međutim, propao, dok je gotovo identična inicijativa bez zapreka zaživjela u Nišu. Ondje, pod krinkom spašavanja i kriznog upravljanja, centar posluje već godinama, a o njegovoj pravoj namjeni i danas vlada gotovo potpuna šutnja – ili, kako kažu upućeni, prava omerta.
• 2016. u Pančevu viđeni ruski padobranci tijekom vježbe „Slavensko bratstvo“. • Planirani ruski centar u Zadru nikad nije otvoren. • Niš je, za razliku od Zadra, dobio operativni ruski „humanitarni centar“.
Kombinacija vojnih vježbi, otvorenih demonstracija prisutnosti i tihog uspostavljanja infrastrukture poput niškog centra podrgrijava bojazan da Moskva na prostoru bivše Jugoslavije gradi oslonce za šire geopolitičke ambicije. Ako se 2016. činilo da je riječ o sporadičnim slikama, rat koji je kasnije eskalirao u Ukrajini dao im je novu, tamniju nijansu.
Danas, gotovo desetljeće poslije, pitanje koje je izvjestitelju tada proletjelo glavom – „Jesmo li i službeno okupirani?“ – možda zvuči dramatično, ali i dalje odražava zebnju dijela javnosti: je li Niš tek prvi korak i što bi se dogodilo da je Zadar doista postao domaćin istog projekta?
