Jedan od najoriginalnijih filmova francuskog novog vala, „Hiroshima, ljubavi moja” iz 1959., tih je desetljeća nerijetko ostajao u sjeni dvaju kanonskih ostvarenja – Godardova „Do posljednjeg daha” i Truffautovih „400 udaraca”. Ipak, debitantsko dugometražno igrano ostvarenje Alaina Resnaisa danas sve glasnije osvaja nove generacije gledatelja svojom formalnom smjelošću i provokativnom tematikom.
Film nastaje iz Resnaisova prvotnog plana da snimi dokumentarac o atomskoj bombi, oslanjajući se na iskustvo stečeno u kratkometražnom „Noć i magla”. Umjesto klasičnog dokumenta, redatelj oblikuje igrani film čija je struktura sastavljena od ubrizganih dokumentarističkih kadrova – bolničkih prizora opeklina, muzeja s rastaljenim metalom i ciglama te ruševina Hirošime – koje prate glasovi dvoje bezimenih protagonista.
Glavne uloge nose Emmanuelle Riva, tada debitantica, i Eiji Okada. Ona je francuska glumica koja u poslijeratnoj Hirošimi snima „film o miru”, a on oženjeni japanski arhitekt. Njihova strastvena veza traje svega 16 sati, koliko odbrojava sat prije njezina povratka kući. Tijekom tih razgovora, prekidanih flashbackovima nalik fragmentiranom toku svijesti, Francuskinja se prisjeća mladenačke romanse s njemačkim vojnikom u okupiranom Neversu, traumatičnog iskustva iz Drugog svjetskog rata koje joj ponovno izranja na površinu.
Resnais ruši tadašnje narativne konvencije: koristi skokovitu montažu, nelinearno pripovijedanje i preklapanje privatnog s povijesnim, sjećanja sa zaboravom, sadašnjosti s prošlošću. Simbolički prizor njihovih zagrljenih tijela prekrivenih „crnom kišom” – pepelom koji je nakon detonacije padao na Hirošimu – ostao je jedno od najdojmljivijih otvaranja u povijesti filma.
Šezdeset i sedam godina nakon premijere, „Hiroshima, ljubavi moja” ne gubi svježinu ni urgentnost. Tema ljubavi rođene na ruševinama i nemogućnosti da se kolektivne traume zaborave i danas odzvanja istom snagom kojom je 1959. probola festivalske dvorane. Film time podsjeća da je, unatoč kanonu koji često nameće jasne favorite, francuski novi val puno širi i dublji nego što sugerira najpopularnije pitanje „Godard ili Truffaut?”.