Na obilježavanju 33. obljetnice vojno-redarstvene operacije Maslenica u Zadru, panel „Kad hrabrost ima lice žene” donio je potresno svjedočanstvo Sande Špike, medicinske sestre i hrvatske braniteljice.
U prvoj crti obrane Sanda je 1991., kao 22-godišnjakinja, otišla na zadarsku bojišnicu. „Više osjećaj dužnosti, strah nikad nisam imala”, rekla je, prisjećajući se dana kada je rame uz rame s gardistima pružala prvu pomoć.
Sudbonosni mjeseci
• 17. listopada 1992. – udala se za zapovjednika Denisa Špiku i istodobno nosila njihovo prvo dijete.
• 27. siječnja 1993. – Denis pogiba na Ražovljevoj glavici.
• 3. veljače 1993. – Sanda rađa sina i daje mu ime Deni.
„Tjedan dana sam živjela u tuđoj boli, da bi mi se isto dogodilo”, opisuje trenutak kada je doznala da je suprug pao. Posmrtni ostaci bili su odneseni u Benkovac i pokopani, pa je sahrana uslijedila tek nakon šest mjeseci, što je, priznaje, ostavljalo tračak nade da je Denis možda živ.
Život nakon gubitka Danas, gotovo tri desetljeća poslije, kaže da bi „opet učinila isto” kada bi Hrvatsku ponovno zadesio rat. Snagu pronalazi u sinu, obitelji i udruzi „Žene u Domovinskom ratu”. „Bitno je da pokažemo naraštajima da nas još uvijek ima i da nešto ostane iza nas”, naglasila je.
Iako se osmijeh često pojavljuje na njezinu licu, priznaje da se bol javi kada ostane sama. „Ponosne smo same na sebe jer bih, uvjerena sam, napravile opet sve isto”, zaključila je Sanda Špika, simbol hrabrosti ženskog lica Domovinskog rata.