U jesen 1991. Vlado Sentić iz Podgorja kraj Požege napustio je obitelj i pošao u tada već opkoljeni Vukovar. Imao je 28 godina, suprugu Ljubicu i dvije male kćeri. Nije htio čekati mobilizacijsku zapovijed; na vlastitu je ruku skupljao streljivo i, unatoč molbama najbližih, 1. rujna sjeo u automobil i krenuo prema istoku.
„Shvatila sam da se Vlado negdje prijavio kao dragovoljac jer je nestrpljivo čekao poštu… Ni suze ni molbe da ne ide u pakao Vukovara nisu ga odgovorile”, prisjetila se udovica.
U podrumu jedne kuće u Budžaku upoznao ga je vukovarski branitelj Miroslav Živaljić. „Rekao je da je svakodnevno gledao Dnevnik i da ‘više nije mogao izdržati, morao je doći pomoći’. Ostao sam bez riječi – mnogi su naši otišli kada je opalila prva puška, a on se pojavio sam”, svjedoči Živaljić.
Sentić se uključio u borbe na najtežim položajima, a suborci kažu da je odbijao svaku pomisao na predaju. Nakon sloma obrane 18. studenoga povlačio se prema Borovu naselju i odlučio za proboj. U noći 19./20. studenoga mala je skupina krenula Vinogradskom ulicom. Mjesečina je bila jaka, a krovni crijep pucketao pod nogama. Iznenadna paljba presjekla je kolonu; Sentić je jedini pao pogođen.
Prema svjedočenju Vukovarke Đurđice Nikolašević, još je bio pri svijesti: „Čula sam ga kako je tiho pitao: ‘Ima li tko da mi pomogne?’ … Stisnuo mi je ruku, nije jaukao, iako je umirao u velikim bolovima.” Kako ne bi odao položaj, nije ispustio glas. Umro je nekoliko minuta poslije, a njegovo je tijelo ostalo na ulici.
Obitelj je tjednima vjerovala da je u logoru. Kada je razmijenjena prva skupina zarobljenika, Vlade nije bilo na popisu. Tek 1997., nakon ekshumacije na groblju Dubrava, Sentićevi su ga pokopali u Požegi.
Požeški dragovoljac koji je sam došao braniti grad u kojem nikada prije nije bio, šutnjom je zaštitio suborce i platio najvišu cijenu. Danas se njegovo ime rijetko spominje izvan kruga obitelji i preživjelih, ali poruka ostaje: Vlado, nismo te zaboravili.