Racineova tragedija „Fedra” u režiji Senke Bulić i prijevodu Tomislava Prpića premijerno je izvedena u Centru za kulturu Travno, u produkciji Hotela Bulić.
Redateljica je i ovoga puta ostala vjerna stiliziranoj scenskoj slici i naglašenoj ritualnosti. Predstavu otvara motiv streličarstva: strijele s gumenim vrhom lete prema meti na kojoj je Fedrino lice, stvarajući trajan osjećaj napetosti.
Ulogu Fedre nosi Barbara Nola koja na sceni djeluje snažno u simboličkim gestama, no često ostaje nedovoljno razgovijetna. Slične teškoće muče gotovo cijeli ansambl – ubrzano izgovaranje, neujednačenost i zanemaren ritam rečenice umanjuju jasnoću teksta.
Posebno se izdvaja glasovna nečistoća glavnih partnera: Nola i Toni Kukuljica kao Hipolit. Kukuljičin naglasak i sklonost rastezanju vokala odaju nesigurnost u standardni jezik, dok redateljska odluka da naglasi njegov gimnastički istreniran, goli torzo više fetišizira lik nego što produbljuje dramsku uvjerljivost. Time Hipolit biva sveden na objekt Fedrine požude, iako ga klasični izvori predstavljaju znatno slojevitije.
Izostanak tragičkog dostojanstva – inače temelj klasične „Fedre” – najizraženija je odlika Bulićine interpretacije. Dok neki u tome mogu iščitati realistični odraz suvremenog svijeta, postavlja se pitanje zašto u naslovnom liku nema empatije prema slobodi, a ne samo prema fatalnoj strasti.
Unatoč vizualno sugestivnim prizorima, predstava ostavlja dojam nedovršenosti: raskošna forma ne prati se usklađenom glumom ni jasno oblikovanim unutarnjim sukobom likova.