Na zaglušujućem kružnom toku sjeverno od centra Pariza, skupina nedavno vraćenih tražitelja azila iz Ujedinjenog Kraljevstva opisuje očaj i strah koji ih prate od trenutka kad su prisilno ukrcani na autobus za Francusku.
Iranac Afran – nije mu pravo ime – postao je poznat kada je, nakon protjerivanja 19. rujna, malim čamcem ponovno prešao La Manche i vratio se u Britaniju. Drugi put francuska ga je policija prihvatila 5. studenoga. „Francuska, UK, Francuska, UK, Francuska – to nije moj izbor”, ponavlja, gurajući riblje štapiće po tanjuru. „Za sve nas nema sigurnog mjesta.”
Afran i troje sugovornika – među njima i prva žena vraćena u Francusku – trenutačno žive u šatorskom prihvatilištu skrivenom iza zaključane kapije. Ondje provode dane čekajući premještaj u druge dijelove države, a neki će, prema takozvanim dublinskim pravilima, biti poslani u prvu zemlju EU-a u kojoj su uzeli otiske prstiju.
Statistika i kritike sustava • Od početka tzv. dogovora „jedan unutra, jedan van” samo je 113 osoba vraćeno u Francusku, dok je 84 ljudi dobilo priliku nastaviti postupak azila u Ujedinjenom Kraljevstvu. • Samo prošlog petka 217 osoba prešlo je kanal, dvostruko više od ukupnog broja deportiranih do sada.
Humanitarne udruge tvrde da program pogađa najranjivije. Prema anketi organizacije Medical Justice među 33 zatočene osobe: – 17 je preživjelo mučenje, – 14 trgovinu ljudima, – 15 pati od posttraumatskog stresnog poremećaja.
V. d. ravnatelja udruge Detention Action Lochlinn Parker ocjenjuje: „In their rush to remove those seeking asylum to France, the Home Office is depriving them of the chance to explain their circumstances and is causing extreme distress.”
Osobne priče nasilja i odbačenosti Eritrejka vraćena zajedno s Afranom kaže da je zbog vjere bila progonjena u domovini te da u Londonu živi njezin brat. „Kada sam stigla u UK mislila sam da ću biti sigurna, ali zatvorili su me u detencijski centar. Zemlja u kojoj sam tražila utočište prva me zatvorila”, govori kroz suze.
Sirijac prisutan za stolom svjedoči o četiri pokušaja samoubojstva koje je vidio u britanskom pritvoru. Drugi muškarac, iz jedne bivše sovjetske republike, rezimira dogovor riječima: „We’re not stupid. We know we are being used as the ball.”
Dok britanska vlada najavljuje još strože mjere za odvraćanje budućih prelazaka, Afran se sprema na novu selidbu – vlakom u neko nepoznato francusko predgrađe. Glavu pritiska dlanovima i šapuće: „Prije nego sam došao u UK moje je mentalno zdravlje bilo normalno. Sada više nije. Uništili su mi život.”