S gotovo sedam desetljeća odmaka, crno-bijelo remek-djelo Andrzeja Wajde ostaje bolno aktualna studija društva koje je na Dan pobjede 1945. ostalo bez jasnog odgovora na pitanje: što poslije?
Radnja se odvija 8. svibnja u izmišljenom poljskom provincijskom gradiću. Trojica pripadnika Armije Krajowe – Maciek (Zbigniew Cybulski), Andrzej (Adam Pawlikowski) i Drewnowski (Bogumił Kobiela) – dobivaju nalog likvidirati visokog komunističkog dužnosnika Szczuku (Wacław Zastrzeżyński). Prvi pokušaj pretvara se u tragediju: zbog nehaja ubijaju dvoje nedužnih civila, što kod Macieka izaziva mučninu, grižnju savjesti i, napokon, sumnju u smisao nastavka borbe.
Moralna kalvarija glavnog junaka kulminira u otrcanoj sobi hotela Monopol, gdje se istovremeno održava pijana proslava pobjede. Ondje Maciek upoznaje konobaricu Krystynu (Ewa Krzyżewska) i, između dimnih zastora rata koji još nije zamro, doživljava prvu naznaku obične, civilne sreće. U ruševnoj crkvi zajedno pronalaze stihove romantičara Cypriana Norwida: „Hoće li među pepelom ostati zvjezdan dijamant, zora vječne pobjede?” – retoričko pitanje koje odzvanja kroz cijeli film.
Maciekova slavna tamna naočala, primijeti Krystyna, djeluje poput maskirne uniforme koju ne može skinuti. „Suvenir neuzvraćene ljubavi prema domovini”, odgovara on. Ali kad naposljetku skine naočale, oslobođenje izostaje; rat je formalno završio, no moralna bitka ulazi u novu fazu pod komunističkom vlašću koja je došla iz istog smjera kao i prvi agresor.
Wajda je film snimio samo 13 godina nakon prikazanih događaja, prema romanu Jerzyja Andrzejewskog iz 1948., pa „Pepeo i dijamanti” pulsira svježinom otvorene rane. Groteskne slike – novinski papir kao toaletna potrepština, Krist razapet naopačke – pojačavaju osjećaj da je slavljenički 8. svibnja u Poljskoj bio tek početak nove, jednako složene borbe za identitet.
I danas, u vremenu ponovnih rasprava o granicama slobode i ideologije, Wajdina vizija podsjeća koliko je tanka linija između pepela prošlosti i dijamanata budućnosti, te kako se povijest rijetko uklapa u crno-bijele podjele – osim na filmskoj vrpci koju je ovaj poljski klasik pretvorio u trajni, hipnotički dokument sumnje.