Egzoplanet HD 189733b, udaljen 64 svjetlosne godine u sazviježđu Vulpecula, ponovno je zapanjio znanstvenike nakon najnovijeg NASA-ina osvrta na njegove ekstremne vremenske prilike.
Na prvu izgleda poput blistavog safira, no plava boja nema nikakve veze s vodom. Hubbleova promatranja otkrila su atmosferu zasićenu silikatnim česticama koje raspršuju svjetlost i stvaraju lažni izgled „plavog planeta”. I tu sličnosti sa Zemljom prestaju.
• Temperatura: oko 1 093 °C na danjoj strani • Vjetrovi: približno 2 km/s (sedam puta brži od zvuka) • Ključni fenomen: bočna kiša silikatnog stakla
Temperaturna provalija između užarene strane okrenute zvijezdi i relativno hladnije noćne strane potiče vjetrove koji obuhvaćaju cijeli planet i pretvaraju ga u pravi kozmički uragan. NASA slikovito opisuje da bi ovaj „užareni vanzemaljski svijet mogao bacati staklenu kišu”, pri čemu se silikatne kapljice kondenziraju, hlade i pretvaraju u sićušne staklene krhotine. Nošene supersoničnim udarima vjetra, one lete bočno brzinama od tisuća kilometara na sat.
Agencija upozorava: „Biti uhvaćen u ovoj kiši značilo bi smrt od tisuću posjekotina.” Takav pakleni koktel topline, silikata i vjetra čini HD 189733b jednim od najnegostoljubivijih svjetova dosad otkrivenih izvan Sunčeva sustava.
Egzoplaneti poput HD 189733b obilaze zvijezde izvan našega sustava i teško ih je detektirati klasičnim teleskopima; stoga kombinacija podataka iz svemirskih opservatorija – od Spitzera, koji je prvi snimio visoku temperaturu, do Hubblea, koji je raskrinkao sastav atmosfere – ostaje ključ za razumijevanje ovakvih ekstremnih mjesta.
Za sada milijuni kilometara i barijere današnje tehnologije jamče da nitko neće osjetiti „smrt od tisuću posjekotina” na vlastitoj koži. No HD 189733b ostaje fascinantan podsjetnik koliko su raznoliki, pa i zastrašujući, svjetovi koji se kriju izvan našeg neba.