Građani Pule 15. siječnja 1924. s olakšanjem su dočekali vijest da je poslije višemjesečnog bijega u tršćanskom kinu uhićen Ivan Kolarić – u talijanskim novinama naveden i kao Giovanni Colarich. U spektakularnoj operaciji, opisanoj naslovom „Neuhvatljivi razbojnik Kolarić pao je u ruke pravde”, karabinjeri su okončali potjeru za čovjekom kojega je policija ondje i u Istri smatrala „ludim, drskim kriminalcem”, ali i „izuzetno inteligentnim”.
Suđenje koje je uslijedilo pretvorilo je pulsku osnovnu školu Giuseppe Giusti u privremenu sudnicu. Tisuće znatiželjnika gužvale su se uz Via Epulo i Via San Martino, dok su naoružani vojnici štitili rutu kojom je okrivljenik dopreman iz zatvora u ulici Via dei Martiri. Uz Kolarića, optuženog za ubojstva, pljačke i krađe, sudilo se još dvadeset muškaraca te dvjema ženama – među njima i njegovoj zaručnici – koje su na kraju oslobođene.
Nakon 46 dana rasprave presuda je bila neumoljiva: četiri doživotne kazne, dodatnih 106 godina zatvora za lakša kaznena djela i 11 godina samice. Trinaest suoptuženika dobilo je do 11 godina i 11 mjeseci zatvora, osam ih je oslobođeno.
Vrhovni kasacijski sud u ožujku 1926. potvrdio je odluku, pa je Kolarić prebačen u najstrožu talijansku kaznionicu Santo Stefano. Ondje je, prema reportaži objavljenoj 23. svibnja 1940. u zagrebačkom tjedniku Istra, postao „kažnjenik broj 1940” – najdiscipliniraniji i najmarljiviji među zatvorenicima. Dane je provodio pletući čarape drvenim iglama; svaki dovršeni par donosio mu je 1.20 lira, a zatvorski pravilnik proučavao je gotovo fanatično, pridržavajući ga se „kao nepogrešive dogme”.
Za Istru je postupno stasala još nevjerojatnija vijest od njegova uhićenja: nekadašnji krvnik vratio se kući. Nakon što je Pariški mirovni sporazum Istru pripojio Jugoslaviji, Kolarić je zatražio novo državljanstvo te je, po premještaju u zatvor u Gorici, brzo pušten na slobodu. Pedesetogodišnjak se nastanio u pulskoj Via Grega, uključio u dobrovoljni rad i, kako bilježe kroničari, „besprijekornim ponašanjem” zaradio poštovanje sugrađana koje je nekoć držao u strahu.
Od razbojnika koji je harao Pulom – među ostalim i upadom u redakciju lista Corriere istriano, gdje je zatočio novinara i natjerao ga da napiše tekst u njegovu obranu – ostao je čovjek kojega se pamti kao rijedak primjer radikalne unutarnje preobrazbe. Kolarićeva priča ostaje zrcalo vremena: od krvavih ruku do pletenja čarapa iza zatvorskih zidina, pa sve do tihe rehabilitacije u zajednici koju je nekoć terorizirao.
