Kad je nekadašnji američki predsjednik Donald Trump 2019. spomenuo ideju o kupnji Grenlanda, mnogi su stanovnici najvećeg svjetskog otoka ostali zatečeni. Za većinu od gotovo 57 000 Grenlanđana – od čega je oko 90 % autohtonih Inuitâ – sama pomisao da bi se njihova zemlja mogla prodati jednostavno nema smisla.
„Ne možemo ni mi sami kupiti vlastitu zemlju, a Trump ju je želio kupiti – to nam je toliko čudno”, kazao je 74-godišnji Kaaleeraq Ringsted, čije je djetinjstvo oblikovala ideja da se zemlja može samo unajmiti, nikako posjedovati.
Kolektivno vlasništvo ukorijenjeno je u inuitskom identitetu i opstalo je tijekom tristo godina kolonijalne vlasti. Grenlandski zakoni dopuštaju privatno vlasništvo nad kućama, ali ne i nad tlom na kojemu stoje. Zemlja se smatra zajedničkim dobrom koje se koristi prema dogovoru zajednice, od ribarskih naselja uz obalu do zaleđenih prostranstava unutrašnjosti.
U malom naselju Kapisillit, oko 75 kilometara od glavnog grada Nuuka, djeca provode stanku za igru na saonicama dok iznad njih vijori zimsko polarno sunce. Učiteljica danskog jezika Vanilla Mathiassen predaje preostaloj skupini učenika uz pomoć zidne karte tiskane 1954. godine. „Ljude ovdje prvenstveno zanima hoće li imati dovoljno hrane i kako preživjeti”, objašnjava ona, podsjećajući da su tradicionalni načini dijeljenja resursa i dalje presudni za svakodnevni život.
Unatoč modernizaciji – Kapisillit ima trgovinu, školu i javnu zgradu s tuševima i praonicom rublja – načelo zajedničkog vlasništva ostaje neupitno. Za Inuit-tog stanovnika Grenlanda privatna kupoprodaja zemlje je stran koncept; otočani smatraju da zemlju mogu samo čuvati i prenositi je budućim naraštajima.
I dok globalni interesi za arktičke resurse rastu, stanovnici Kapisillita i ostatka Grenlanda šalju jasnu poruku: njihova se zemlja ne prodaje, jer – kako kažu – pripada svima koji je dijele.
