Španjolski premijer Pedro Sánchez nedavno je upozorio da je europski odgovor na razaranje Gaze „neuspjeh koji urušava globalnu vjerodostojnost Unije”. Ta je napomena otvorila stara, ali i dalje goruća pitanja: može li se Bruxelles brzo usuglasiti oko priznanja Palestine te što učiniti s vetom država članica koje svaku zajedničku odluku mogu zaustaviti?
Dr. sc. Nikola Petrović, viši znanstveni suradnik zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, podsjeća da se Europska zajednica teško dogovarala još početkom devedesetih kada su priznate Hrvatska i Slovenija, a danas je 27 članica s mnogo raznolikijim interesima. „Izgradnja europskog konsenzusa na ovakvim kompleksnim pitanjima priznanja država usred ratnih sukoba često je spor i kontroverzan proces”, kaže Petrović. Po njemu, ključna kočnica sada nije samo unutarnje neslaganje, nego i činjenica da je SAD čvrst saveznik Izraela te da se administracija Donalda Trumpa protivi priznanju Palestine. Vlade koje posebno njeguju savez s Washingtonom, poput hrvatske, teško će posegnuti za tim potezom dok se stav SAD-a ne promijeni.
Ideologija dodatno dijeli EU. Lijeve vlade, primjerice španjolska, podržavaju palestinsku državnost, dok radikalno desne – od Budimpešte do Rima – zaziru od toga, premda su i unutar te skupine vidljive razlike. Petrović napominje da su zbog razaranja Gaze „sve glasniji pozivi za priznanje Palestine, a zaokret Ursule von der Leyen pokazuje da se i sama Europska komisija distancira od dosadašnje suzdržanosti”.
Rat u Ukrajini pokrenuo je drugi val preispitivanja europske diplomacije. Iako se kontinuirano donose sankcije, njihova ograničena učinkovitost prema Moskvi otvara prostor inicijativama poput „koalicije voljnih” koju promovira francuski predsjednik Emmanuel Macron. Petrović smatra da je unatoč razlikama gotovo postignut konsenzus o potpori Kijevu, ali i da bi sukob mogao „imati znatne posljedice za snažnije ujedinjenje Europske unije”. Poziva se na belicističke teorije prema kojima rat potiče centralizaciju: „Rat u Ukrajini, zajedno s dolaskom Trumpa na vlast u Americi, dao je novo značenje Europskoj uniji, koja se sada vidi kao posljednji branitelj liberalnog međunarodnog poretka.”
Snažniju Uniju, kaže, priječi jednoglasno donošenje odluka u vanjskoj politici. Dok eurozastupnik Ivo Stier tvrdi da Pariz i Berlin ne žele reforme jer jača suverenizam, Petrović uzvraća da upravo te dvije sile, kao i sama predsjednica Komisije, otvoreno podupiru ukidanje veta i prelazak na kvalificiranu većinu.
Na horizontu je i novo proširenje. Skeptici upozoravaju da bi ulazak novih, često euroskeptičnih društava, otežao upravljanje. No Petrović odgovara kako „proširenje daje dodatni smisao europskom projektu, povećava njegovo tržište, ekonomsku i geopolitičku moć”, premda istodobno naglašava potrebu za zajedničkim vrijednostima.
Između dublje integracije i širenja, između federalnog impulsa i zaštite nacionalnih država, Europska unija mora pronaći ravnotežu. Stručnjak zaključuje da će upravo odluka o ukidanju veta i hrabriji iskoraci u proširenju odrediti hoće li EU izaći iz sadašnjih kriza snažnija ili podijeljenija nego ikada.
