ZAGREB – Kada su komunalne službe 2008. godine napokon odlučile preuzeti navodno napušten stan u središtu Zagreba, nisu mogle pretpostaviti prizor koji ih čeka iza zaključanih vrata. U fotelji, okrenuta prema televizoru iz šezdesetih, s neispranom šalicom čaja na stoliću, sjedila je Hedviga Golik – mumificirana i zaboravljena punih 42 godine.
Prema službenim zapisima, Golik je posljednji put viđena 1966. Nije imala bliskih rođaka ni prijatelja koji bi prijavili njezin nestanak, a susjedi su godinama pretpostavljali da se jednostavno odselila. Nitko nije provjerio. Stan je ostao hermetički zatvoren, što je stvorilo uvjete za prirodnu mumifikaciju tijela.
Unutrašnjost se pretvorila u vremensku kapsulu bivše Jugoslavije: prljavo posuđe ostavljeno u sudoperu, namještaj prekriven debelim slojem prašine, televizor postavljen kao da i dalje čeka večernje vijesti. Tek kada su gradske vlasti pokušale dodijeliti stan novom korisniku, istina je izašla na vidjelo.
Nitko ju nije tražio, nitko je nije prijavio nestalom. Hodogram koji je doveo do otkrića pokazuje koliko je sustav socijalne skrbi u to doba bio nemoćan pred izolacijom pojedinca bez obitelji ili prijateljske mreže.
Priča o Hedvigi Golik tjera na razmišljanje o onima koji danas žive tiho i neprimjetno, na rubu društva. Koliko je ljudi u našim gradovima čije bi nestajanje prošlo jednako neopaženo? I koliko smo, kao zajednica, spremni spriječiti da se ovakav slučaj ikada ponovi?