Šesnaestogodišnja Lila Dominguez sjedila je u podrumu svoje srednje škole Roosevelt u Minneapolisu 7. siječnja i pripremala članak o jutarnjem ranjavanju Renee Good od strane službenika Službe za imigraciju i carinu (ICE). U istom je trenutku, kako kaže, na mobitelu pratila snimke agencijskih vozila i naoružanih agenata koji su upravo ulazili na školsko dvorište.
„Ruke su mi se tresle, hodala sam amo-tamo i nisam znala kako pomoći ni prijateljima u školi ni ljudima vani”, prepričava Dominguez. Tek nekoliko mjeseci ranije pokrenula je digitalne školske novine, a instinkt joj je sada nalagao – pisati.
Agenti su ispred škole upotrijebili kemijska nadražajna sredstva i priveli jednog zaposlenika. Učenici i nastavnici zabarikadirali su vrata dok su promatrali kaotičnu akciju. Istoga dana na portalu školskih novina osvanuo je njezin komentar pod naslovom „ICE mora otići iz Minneapolisa”, koji se ubrzo proširio izvan školskih hodnika.
Strah u učionicama i prazne klupe
• Nakon upada na Roosevelt, gradska je škola otkazala nastavu na dva dana i ponudila virtualno pohađanje do sredine veljače. • U okolnim okruzima bilježi se pad prisutnosti; jedna čarter-škola u Richfieldu prešla je na online nastavu kad je nazočnost pala ispod 40 %. • U predgrađu Crystal roditelj je uhićen na autobusnoj stanici dok je pratio dijete u školu, što je dodatno raspirilo paniku.
Predsjednik školskog odbora Collin Beachy priznao je na konferenciji za novinare da su „strah i tjeskoba ozbiljno poremetili nastavu” te poručio federalnim agentima: „Ostavite našu djecu na miru.”
U danima koji su slijedili učenici su organizirali šetnje izvan škola, prosvjedujući protiv pojačanih racija. Dominguez navodi da su čitavi redovi klupa ostajali prazni, a koncentracija na nastavu gotovo nemoguća. „Biti učenik u Minneapolisu sada je zastrašujuće. Vlada nam kaže da idemo u školu, a onda nam njezine službe onemogućuju da do škole uopće dođemo”, kaže.
Iako su im ravnatelji tijekom dvodnevnog zatvaranja obećali da neće biti novih zadaća, mnogi su, poput Dominguez, tvrde da je bilo nemoguće fokusirati se na išta osim na pitanje hoće li se agenti vratiti.
Dominguez, čiji je tekst završio u rukama tisuća čitatelja širom grada, zaključuje da jedino što trenutno pomaže jest – blizina najmilijih. „Čim sam stigla kući, izgrlila sam oca. U ovakvim trenucima najvažnije je biti s onima koje voliš.”