Medicinska sestra Jelena Kolega, udana Sutlović, jedna je od onih čije se ratno iskustvo prepričava tiho, ali odzvanja glasno. Kao dvadesetogodišnjakinja s otoka Iža prijavila se u sanitet Hrvatske vojske i već u prvim danima Vojno-redarstvene operacije „Maslenica” našla se na prvoj crti.
„Kad sam odjenula uniformu i krenula na prvu crtu bojišnice kao medicinska sestra, prevarila sam majku. Ja sam mojoj mami rekla, ja ti se neću maknuti dalje od Zadra”, prisjeća se. U stvarnosti je, kaže, bila ondje gdje je bilo najteže – među ranjenim suborcima koje je zbrinjavala pod paljbom.
Ranjena je tijekom borbenih djelovanja: detonacija joj je, navodi, raznijela nekoliko lumbalnih kralježaka, a geleri se u službenim zapisima ni ne spominju. Posljedice su bile drastične – privremena oduzetost i život u kolicima. „Meni danas u opisu stoji, ozlijeđena od detonacije… ali svejedno, divlja sam, žilava”, govori tvrdeći da ju je prkos, a potom i upornost liječnika – osobito pokojnog dr. Bljajića – vratio na noge.
Trajno je proglašena 40-postotnim vojnim invalidom, no kako sama kaže, upravo je tvrdoglavost bila presudna: „Pok. dr. Bljajić me digao iz kolica, spasio me, jer sam mu rekla, ja ću se dignuti.”
Rat joj je donio i ljubav: na bojištu je upoznala budućeg supruga Denisa Sutlovića. Ipak, najpotresniji dio svjedočanstva za nju nosi majčina priča. Netko je, prisjeća se, pogrešno dojavio da je Jelena poginula, pa je njezina majka „posijedjela u jednom danu”.
Danas, više od tri desetljeća poslije, Jelena i dalje osjeća posljedice ratnih rana, ali i ponos što je, kako kaže, ostala „žilava bodulica” koja nije odustajala ni kada je izgledalo nemoguće.