Par doktor Zoran i doktorica Agneza Aleksijević među posljednjima su napustili Nacionalnu memorijalnu bolnicu „Dr. Juraj Njavro” 18. studenoga 1991., nakon 87 dana opsade.
• Prije sukoba bolnica je imala 950 zaposlenih; na dan pada grada o 450 ranjenika brinulo se 230 djelatnika. • Prvi ranjenici stigli su u lipnju; do kraja kolovoza zbrinuto ih je 238, a 2. listopada samo u jednom danu primljeno je čak 86 ljudi. • Granate su uništile obje blok-operacijske sale; tim je kirurške zahvate selio najprije na ginekologiju, a potom u podrum.
„Točno su znali gdje treba gađati”, prisjetio se dr. Aleksijević, specijalist ortopedije i traumatologije, opisujući kako su napadi sustavno pogađali operacijske dvorane, skladište hrane i agregate.
U podzemnom skloništu improvizirali su sve: • operirali na drvenom stolu ili nosilima; • izrađivali uljne svijeće; • destilirali vodu u kotlu za rakiju; • kupali djecu u vinu kad vode nije bilo.
Unatoč teškim ranama, nestašici lijekova, infuzija i krvi, stopa amputacija svedena je na 1,7 %. „Naš je stav bio raditi što manje amputacija”, kaže dr. Aleksijević.
Agneza Aleksijević pamti zadnji dan kao najteži: „Ukrcali su nas u transportere, gdje sam kroz prozorčić gledala razrušeni Vukovar.” Umjesto prema Zagrebu, konvoj je odveden u Šid i Sremsku Mitrovicu; iz logora su se vratili preko Bosne.
Povratak gradu heroju
Obitelj Aleksijević prva se 29. listopada 1997. vraća u Vukovar; bolnica je tada bila tek djelomično obnovljena – bez grijanja, s hrđavim instrumentima i razasutim kablovima. „Sve je to bilo za bacanje”, opisuje liječnik.
Službena medicinska infrastruktura počela je ozbiljnije raditi tek nakon završetka mirne reintegracije 15. siječnja 1998., kada su uvedene zdravstvene iskaznice i profunkcionirao Dom zdravlja.
Bračni par, koji je odbio napustiti grad u najtežim trenucima, ostao je i poslije rata kako bi pomogao njegovoj obnovi – najprije spašavajući živote, potom vraćajući bolnicu i zajednicu u život.