Kineski hit „I Deliver Parcels in Beijing” (Dostavljam pakete u Pekingu) autora Hu Anyana – priča nastala iz virusnog bloga jednog dostavljača – dobio je englesko izdanje u prijevodu Jacka Hargreavesa, a zapadnoj publici otkriva naličje gig-ekonomije u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.
Hu je od ranih 2000-ih do pandemije koronavirusa promijenio 19 slabo plaćenih poslova u šest gradova: bio je prodavač u butiku, hotelski konobar, radnik na benzinskoj postaji, zaštitar. Ipak, kada je pokušao živjeti od pisanja, za priču od 8 000 riječi dobio je manje od 300 juana (oko 30 funti). Tijekom pandemijskih noćnih smjena u skladištu logističke tvrtke počeo je objavljivati blog – i postao internetska senzacija. Prošireni zapisi pretvoreni su 2023. u knjigu koja se u Kini prodala u gotovo dva milijuna primjeraka.
Glavnina rukopisa prati njegove dane dostavljača paketa po pekinškim uredima i ograđenim naseljima. Na najnapornijim danima napravi 30 000 koraka, vozi nepouzdani električni tricikl i mora završiti jednu dostavu svake četiri minute da bi zaradio 0,5 juana po minuti – minimum kojim, kaže, „ne ide u minus”. Ručak od 20 minuta košta ga deset juana, mokrenje dvije minute – jedan juan, pa svjesno pije manje vode.
Tržište je beskrupulozno: probni rad se ne plaća, osnovica ne postoji, a proviziju poslodavac smanjuje kad god poželi. Radnici se, ističe Hu, češće okome jedni na druge jer je „udariti na moćne preskupo”. Novopridošli ne dobivaju pomoć jer bi „učitelj mogao ostati gladan ako nauči učenika”. Jedina stvarna moć je otići.
Kupci ga vide tek kao „zamućenu glavu na interfonu”. Svaki neuspjeli pokušaj isporuke stoji ga barem pola juana. Jedan stalni naručitelj radi na vrhu tornja dizalice i nikad nije dostupan; drugi mu, s visoka, ponavlja: „Kupac je kralj.” Hu uzvraća: „Trebao bi postojati samo jedan kralj, a ja ih služim stotine dnevno.” Žalbe su skupe: kolega je nakon prigovora zbog „lošeg stava” tri dana obilazio susjedna skladišta i glasno čitao vlastito pismo samoponiženja.
Autor o sebi otkriva malo: ne pije ni ne puši, vozi bicikl, šiša se za pet juana i ponekad klizi u tjeskobu – osobito dok je dvije godine radio u podzemnom trgovačkom centru bez prozora, gdje su Olimpijske igre u Pekingu 2008. prošle nezapaženo, a jedino ga je potres u Wenchuanu nakratko izbacio iz rutine.
Zapadni kritičari hvale antropološku preciznost, ali primjećuju da suhu, gotovo naivnu prozu – s poglavljima nazvanim „Moj prvi posao do osmog” ili „Ostali poslovi koje sam radio” – možda nije lako prenijeti izvan kineskog konteksta. Ipak, djelo ostaje rijedak, sirovi pogled na svakodnevicu radnika u digitalnoj ekonomiji u kojoj „kraljevi” klikom određuju sudbinu onih na dnu ljestvice.