Na današnji dan, 10. ožujka 1391., umro je prvi bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, vladar čije nasljeđe i danas dijele sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine.
Povjesničar Anto Ivić podsjeća da je Tvrtkova moć počivala na braku plemićkih loza te na feudalnim odnosima vazala i seniora. Kao sin bana Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, Tvrtko je naslijedio veze koje su sezale do Hrvatske, Huma i srpske dinastije Nemanjića.
Tvrtko se 1377. okrunio ne samo za kralja Bosne nego i za „krunom Nemanjića”, čime je proširio utjecaj prema primorju. Godine 1390. titulirao se kraljem „Bosne, Srba, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”, što ilustrira razmjere njegove ambicije. Ivić upozorava da tadašnja „država” nije usporediva s današnjim shvaćanjem suvereniteta, jer je stvarna međunarodna potvrda Bosanskog Kraljevstva došla tek 1461. krunidbom Stjepana Tomaševića.
Rasprave o Tvrtku često prelaze u mitologiju. „U nezdravim odnosima kolektivnih identiteta u BiH stvara se paralelna prošlost”, napominje Ivić. Hrvati naglašavaju Tvrtkov katolički identitet i veze s hrvatskim velikašima, Srbi ističu njegovu titulaciju kralja Srba, dok Bošnjaci u njemu vide simbol državnog kontinuiteta. Kroz ta suprotstavljena tumačenja, tvrdi Ivić, „isticanje značaja bosanskog kralja uklapa se u sliku mita o povijesnom kontinuitetu Bosne”.
Prema njegovim riječima, najjednostavniji pokazatelj kome je Tvrtko danas nadahnuće jesu imena djece: „Dovoljno je pogledati tko danas svojoj djeci daje imena Katarina, Stjepan, Tvrtko… Mislim da to govori puno o tradiciji.” Tijekom posljednjeg rata ta se simbolika pretočila i u naziv brigade HVO-a „Kralj Tvrtko”.
Iako je prošlo više od šest stoljeća od njegove smrti, Tvrtko I. Kotromanić ostaje rijedak zajednički povijesni lik oko kojega se, paradoksalno, i dalje vodi bitka za ekskluzivno nasljeđe u današnjoj Bosni i Hercegovini.