Bivši ministar kulture, a danas osobni savjetnik ruskog predsjednika Vladimira Putina, Vladimir Medinski ponovno je u središtu pozornosti nakon što je novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte otkrio detalje iz mirovnih pregovora u Istanbulu.
Rutte je izjavio kako „Putin nije poslao ozbiljne ljude na pregovore”, prisjetivši se da je rusko izaslanstvo predvodio povjesničar koji je „počeo objašnjavati povijest Rusije od 1250. godine”. Riječ je upravo o Medinskom, čija je blizina Kremlju i sklonost povijesnom revizionizmu već godinama meta kritika.
Medinski, jedan od rijetkih koji do „ruskog cara” može doći kad god poželi, gradi politički i akademski profil isprepleten kontroverzama:
• Optužbe za plagijat: neovisna inicijativa Dissernet utvrdila je da je njegov doktorat iz 2011. dobrim dijelom prepisan bez navođenja izvora. Unatoč preporuci akademskog vijeća da mu se titula oduzme, zaštita iz Kremlja spriječila je sankcije.
• Nacionalistička agenda: kroz knjige poput serijala „Mitovi o Rusiji” i nadzor nad školskim udžbenicima promiče sliku Rusije kao vječne žrtve i branitelja, dok sporni događaji poput pakta Molotov–Ribbentrop dobivaju iskrivljene interpretacije.
• „Patriotski internet” i odbacivanje multikulturalizma: kao ministar kulture zagovarao je strogu kontrolu digitalnog prostora i jačanje konzervativnih „tradicionalnih vrijednosti”.
• Čelnik pregovaračkog tima u ratu protiv Ukrajine: od početka invazije 2022. nastupa s nepopustljivim zahtjevima Moskve i inzistira na zadržavanju okupiranih teritorija, dodatno komplicirajući diplomatske napore.
• Manipulacija povijesnim citatima: stručnjaci upozoravaju da Medinski rabi neprovjerene izjave, pripisane likovima poput Napoleona i Bismarcka, kako bi „povijesnim legitimitetom” opravdao suvremene ruske ambicije.
Kritičari ga zato opisuju kao ključnog ideologa Kremlja – čovjeka koji „puni glavu” Putinu imperijalnim mitovima i propagandom te priprema javnost za nove sukobe pod krinkom „povijesne pravde”.
Iako bez formalne izvršne funkcije, utjecaj Medinskog daleko nadmašuje sferu kulture. Njegov spoj akademske nečasnosti, nacionalističke retorike i revizionističkih školskih programa oblikuje ne samo ruski unutarnji narativ, nego i pregovaračku taktiku Moskve prema svijetu.
