Sabor je prošloga tjedna izglasao ponovno uvođenje obveznog vojnog roka – dvomjesečnog temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) za sve mladiće koji navrše 18 godina. O mogućnostima i preprekama koje prate ovaj zaokret, te o tome što mladi i njihovi roditelji mogu očekivati, govori umirovljeni general-pukovnik Slavko Barić, član saborskog Odbora za obranu.
„Javnost nije protiv, ona je to prihvatila kao ustavnu obvezu”, kaže Barić, ali dodaje da roditelje i mlade najviše zanima konkretan sadržaj dvomjesečne obuke. Planovi i lokacije još se dorađuju, a ključni će, kaže, biti jasna i pravodobna komunikacija.
Što je izgubljeno bez vojnog roka
Barić podsjeća da je Hrvatska 2008. ukinula obvezu služenja jer je, ulaskom u NATO, računala na profesionalnu „ekspedicijsku” vojsku od oko 15 000 vojnika. „Stvarnost nas je demantirala”, priznaje. Danas Hrvatska „nema pravu pričuvu ni izvor popune za profesionalnu vojsku” te gubi socijalnu komponentu približavanja sustava obrane mladima.
Nova sigurnosna slika
Ruska agresija na Ukrajinu, promjena američkih prioriteta i manji oslonac na SAD kao „svjetskog policajca” dodatno su, smatra Barić, pokazali da se svaka država mora ozbiljnije pobrinuti za vlastitu obranu: „NATO ostaje kišobran, ali nacionalne sposobnosti moraju rasti.” TVO je tek prvi korak u „novom modelu organizacije društva” koji bi trebao obuhvatiti i civilnu komponentu otpornosti.
Kako će izgledati obuka
Za samo dva mjeseca, kaže Barić, polaznici moraju savladati osnovno vojno znanje – rukovanje oružjem, uporabu zaštitne opreme i timski rad. Napredne tehnologije, primjerice dronovi, bit će zastupljene uglavnom na informativnoj razini; potpuna osposobljenost ostaje dio specijalističkih tečajeva za pričuvu.
Nedostatak instruktora
Hrvatska vojska trenutno „jasno” nema dovoljan broj instruktora. Dosadašnja kadetnica u Požegi radila je s dragovoljcima, a za širenje obuke već je ustrojena nova bojna. No, upozorava Barić, predavanje mladima traži „metodološko i pedagoško znanje”, pa će najveći izazov biti stvaranje mreže mlađih časnika-instruktora te ulaganje u nastavna sredstva i uređenje poligona.
Prigovor savjesti
Iskustva baltičkih i skandinavskih država pokazuju da se priziv savjesti kreće oko 2 – 2,5 %. Barić vjeruje da bi, uz dobru kampanju i jasno definirane zadatke za one koji ne žele nositi oružje, taj udio u Hrvatskoj mogao ostati „između pet i sedam posto”. Takvi bi mladi, predlaže, radili u vojnim radionicama, kuhinjama, bolnicama ili skladištima – „dio su jedinice, nose odoru, ali ne rukuju oružjem”.
Dugoročni projekt
Barić tvrdi da TVO nije privremena reakcija na rat u Ukrajini, nego dio šire vizije jačanja „sigurnosne i obrambene kulture”. U tom kontekstu spominje i uvođenje sadržaja o sigurnosti u osnovne i srednje škole. „Vojska traži socijalnu koheziju i zajedničko djelovanje – to mladima daje samopouzdanje”, zaključuje.