Fotograf Larry Sultan (1946.–2009.) svoj je objektiv usmjeravao ondje gdje su se inače skretali pogledi ‒ u preuređene kalifornijske dnevne sobe pretvorene u porno setove, u akvarije za poduku plivanja, ali i u vlastiti obiteljski dom. Novo izdanje „Water Over Thunder”, nastalo u suradnji s njegovom udovicom Kelly i sinom Maxom, prvi put skuplja njegove rukopise, dnevnike, pisma i fotografije u neslužbenu autobiografiju koja otkriva što ga je pokretalo.
Već je vojni psihijatrijski nalaz iz 1969. godine uočio ključ njegovog pogleda na svijet, opisavši ga kao „anxiety-prone individual who felt like a left-out observer looking inside”. Upravo je ta pozicija promatrača omogućila Sultanovu neobičnu mješavinu dokumenta, fikcije i prisvajanja u kojoj je srednju klasu pretvarao u scenu za analizu američkih ideala.
Najpoznatiji ciklus „The Valley” (1998.–2004.) nastao je u više od sto unajmljenih kuća u dolini San Fernando, gdje su se snimali porno filmovi. U monumentalnim, kičastim interijerima Sultan je fotografirao i odmor glumaca između scena. U bilješkama zapisuje: „I feel like a forensic photographer searching out evidence… I’m planted squarely in the terrain of my own ambivalence – that rich and fertile field that stretches out between fascination and repulsion, desire and loss.”
Privatno je odvažno raščlanio i vlastitu obitelj u seriji „Pictures from Home”. Devet godina je snimao roditelje, koji su mu, kako kaže, postali „de facto suradnici”. Otac, nekoć potpredsjednik Schick Razorsa, nakon otkaza u pedesetima više nikada nije radio; majka pozira u ružičastim čarapama na avokado-zelenom tepihu. Projekt je nastao iz potrebe da se ospore „porodica i obiteljske vrijednosti koje su, smatrao je, republikanci pretvorili u ideološko oružje”. Strah ga, međutim, nije napuštao: „Even though I was going to show them pictures of themselves, I felt like I was about to say, ‘Let me show you what I really think about you’… There was no doubt about it, I was a bad son.”
„Water Over Thunder” podsjeća i na rane suradnje sa školskim kolegom Mikeom Mandelom; zajednički projekt „Evidence” (1977.) od 59 arhivskih fotografija državnih i korporativnih agencija smatra se pionirskim djelom konceptualne fotografije. Istodobno donosi popis Sultanovih omiljenih filmova (na vrhu stoji SF klasik „The Incredible Shrinking Man”) te rasporede predavanja na Kalifornijskom koledžu za umjetnost, gdje je 20 godina bio profesor. Studente je, prisjeća se, nazivao „fellow travellers”, a jedna od bivših polaznica, umjetnica Carmen Winant, opisuje ga kao „deeply funny, kind, sharp and devoted teacher”.
Udovica Kelly u knjizi sažima njegovu poetiku: „He hoped that by focusing on daily life, he would capture something mysterious that was just out of view.” Nakon čitanja i gledanja teško je ne povjerovati da je uspio ‒ i da je, usporavajući vrijeme, razotkrio pukotine u sjajnom laku američkog sna.