Duboko ispod zemlje, 700 metara ispod površine u blizini grada Jiangmena na jugu Kine, u rad je pušten golemi detektor neutrina Juno (Jiangmen Underground Neutrino Observatory). U sferi promjera 35 metara nalazi se više od 20 000 tona tekućeg scintilatora, osjetljivog koktela otapala i fluorescentnih spojeva koji zasvijetli kad ga pogodi gotovo neuhvatljiva čestica – neutrino.
Oko sfere postavljen je čelični rešetkasti okvir s desecima tisuća fotomultiplikacijskih cijevi sposobnih registrirati i jedan jedini foton. Tako će se bilježiti rijetki bljeskovi koje izaziva sudar neutrina s tekućinom, pretvarajući ih u električni signal za analizu.
„Juno preuzima naslijeđe svojih prethodnika, s tom razlikom što je mnogo veći”, ističe zamjenik voditelja eksperimenta Gioacchino Ranucci, donedavno na čelu talijanskog projekta Borexino. Posebnost novog detektora, dodaje, jest to što može „vidjeti” i neutrine i njihove antimaterijske parnjake – antineutrine. Neutrini stižu iz atmosfere, Zemljine kore ili iz svemira, dok antineutrini nastaju u dvjema obližnjim nuklearnim elektranama.
Ranucci objašnjava kako tijekom putovanja „neutrini i antineutrini neprestano osciliraju, pretvarajući se jedni u druge”, a Juno će te promjene pratiti „preciznošću koja dosad nije viđena”.
Primarni cilj eksperimenta je razriješiti poredak masa triju „okusa” neutrina – elektronskog, mio i tau. Zna se da je elektronski lakši od mio-neutrina, no nije poznato je li tau najteži (normalna hijerarhija) ili najlakši (obrnuta hijerarhija). Mjerenjem energetskog spektra antineutrina iz reaktora u iznimno visokoj rezoluciji, Juno bi u sljedećih šest godina trebao prikupiti dovoljno podataka za statistički značajan odgovor.
Ambicije time ne staju. U kasnijoj fazi detektor bi mogao tražiti tragove takozvanog Majoranina neutrina – hipotetske čestice koja bi bila jednako neutrino i antineutrino. Potvrda takve prirode mogla bi pomoći da se objasni jedna od najvećih zagonetki moderne fizike: zašto je u svemiru vidljivo više materije nego antimaterije.
Pokretanje Junoa predstavlja važan korak u globalnom nastojanju da se rasvijetli ponašanje najneuhvatljivijih čestica u svemiru. Ako uspije, eksperiment bi mogao preoblikovati naše razumijevanje razvoja svemira, ali i pružiti ključne podatke za teorije koje nadilaze Standardni model fizike čestica.