Kad je u ljeto 1989. utovarila dječje igračke, nešto odjeće, jednu tavu i kutiju fotografija u stari automobil kupljen za gotovinu, Karen Palmer znala je da kreće u bijeg iz kojeg se neće moći osvrnuti. Njezina meta bila je samo jedna: udaljiti se od bivšeg supruga Gila – čovjeka čiji su prijetnje, nasilje i otmica trogodišnje kćeri Amy prelili čašu strpljenja.
Bez osobnih isprava i podataka koji bi ih povezivali s prijašnjim životom, Karen, njezin novi partner Vinnie te tada sedmogodišnja Erin i trogodišnja Amy vozili su prema istoku sve dok se nisu zaustavili u Boulderu, podno Stjenjaka. Grad bez oceana – mjesto na koje, kako je vjerovala, Gil nikada ne bi pomislio. Ondje su si, kaže, organizirali „uradi-sam program zaštite svjedoka”: promijenili su imena, složili lažne dokumente, upisali djevojčice u školu i pronašli posao.
„Bila sam jedna osoba jedan dan, a sljedeći netko drugi”, prisjeća se Palmer danas, u memoarima She’s Under Here.
Godine zastrašivanja i jedan potpisani nalog
Prije bijega, razvod je već prerastao u teror. Gil je, pojačan alkoholom i drogama, dvije godine proganjao Karen i Vinnieja: probijao im gume, lijepio dinamite na brisače, bacao trulo meso u dvorište i neumorno zvao telefonom. Policija je na prijetnje smrću uzvraćala: „Nazovite kad vam uđe u stan.” A kad je tijekom „druženja” s djecom zgrabio Amy, obojao joj kosu u smeđe i prerezao je na kratko kako bi je prerušio u dječaka, sud je izdao hitan nalog za njegovo uhićenje. Djevojčica je vraćena tek deset dana poslije, nakon što je Karen u suzama obećala prekinuti vezu s Vinniejem.
Na kaseti kojom je snimila taj razgovor – a koju je preslušala tek desetljećima poslije – Gil urla: „You can see how easy it was for me to take her? I could do it again and again and again… I either have to kill somebody and get it over with, or I get my way…”. Za Karen, kaže, taj je snimak definitivno potvrdio da je bijeg bio jedina opcija.
Novim imenima do novog života
U eri bez interneta i umreženih baza podataka, obitelj je relativno lako izbrisala trag. Izvadili su nove vozačke dozvole, djeca su zadržala svoja imena, a prezime su svi preuzeli od Karen. „Bili smo sasvim obična obitelj iz susjedstva”, opisuje. Ona je radila kao grafička dizajnerica, Vinnie je restaurirao namještaj, a kćeri su odrastale u uvjerenju da je šutnja o prošlosti pitanje sigurnosti.
Dvadeset mirnih godina koje su uslijedile donijele su, međutim, novu dvojbu: je li zaista bilo potrebno „ukrasti” djecu njihovu ocu? „Pitala sam se jesam li pretjerala”, priznaje. Tek je suvremeni jezik o obiteljskom nasilju – pojmovi poput psihičkog zlostavljanja i gaslightinga – dao okvir onome što je proživjela.
Posljedice i olakšanje
Gil je 2008. preminuo, nakon godina zatvora zbog oružja i nasilja te beskućništva. Obitelj je tek tada mogla legalno raspetljati svoje prave identitete. Danas Karen i Vinnie opet žive u Los Angelesu; Erin i Amy su u drugim saveznim državama, ali ostaju „čvrsta ekipa”. Vinnie je, na njihov zahtjev, djevojke posvojio kad su već imale 20 i 25 godina.
Pisanje knjige bilo je, kaže, svojevrsni egzorcizam. Više ne osjeća bijes prema Gilu, nego žaljenje zbog protraćenog života. Istodobno, reakcije čitateljica potvrđuju da mnogim ženama bijeg i novi početak i dalje zvuče kao najrealniji izlaz. „Postoji čitavo sestrinstvo”, kaže. „Dolaze mi i govore: ‘Voljela bih da i ja to mogu. Kad bih barem mogla.’”