Računalna tomografija (CT) i pozitronska emisijska tomografija (PET) danas su neizostavne u medicinskoj dijagnostici, no svaka služi drugačijoj svrsi.
CT je, slikovito rečeno, „fotografija tijela”. X-zrake prolaze kroz organizam iz više kuteva pa se dobivaju detaljni presjeci kostiju, organa i mekih tkiva. Liječnici ga biraju kad trebaju brzo potvrditi prijelom, unutarnje krvarenje, krvni ugrušak ili tumorskú masu koju je moguće jasno vidjeti na slici. Zahvat je bezbolan i traje nekoliko minuta, a po potrebi se koristi kontrastno sredstvo kako bi se još jasnije razlikovala pojedina tkiva.
PET, pak, „prati funkciju stanica”. Pacijent prima malu količinu radioaktivnog tragača koji se nakuplja u dijelovima tijela s pojačanim metabolizmom. Na snimkama ta žarišta doslovce zasvijetle, što je osobito važno u onkologiji jer tumorske stanice troše više energije od zdravih. PET se stoga koristi za rano otkrivanje raka, praćenje širenja bolesti, ali i za procjenu aktivnosti mozga kod epilepsije ili Alzheimerove bolesti te za analizu protoka krvi u srčanom mišiću.
Sve češće se oba postupka spajaju u jedinstveni PET-CT. Kombinacija strukturne i funkcionalne informacije liječnicima daje precizniju sliku: omogućuje otkrivanje sitnih tumora, planiranje operacije ili zračenja i praćenje uspješnosti terapije.
Rizik od zračenja postoji, no procjenjuje se da je ukupna doza pri PET-CT-u oko 10 mSv – približno ono što prosječna osoba primi iz prirodnog okoliša tijekom tri godine. Unatoč tomu trudnice bi trebale izbjegavati pretragu osim ako je prijeko nužna, a preporuka je da pacijenti nekoliko sati nakon injekcije radiotragača ograniče bliski kontakt s malom djecom.
Za medicinsko osoblje najvažnija je zaštita pri rukovanju radiofarmacima: što je veća udaljenost od izvora zračenja, to je manja apsorbirana doza.
Ključna razlika, ukratko: CT otkriva kako tijelo izgleda, PET pokazuje kako tijelo radi. Prava dijagnostička metoda stoga ovisi o tome traže li liječnici strukturnu promjenu ili funkcionalno odstupanje.