NASA-ina letjelica Juno srušila je dugo prihvaćenu teoriju da se neposredno ispod kore Ioa – najaktivnijeg vulkanskog tijela u Sunčevu sustavu – skriva globalni ocean rastaljene stijene.
Scott Bolton, voditelj misije pri Southwest Research Instituteu, prisjetio se kako ga je još 1980. „očekivao egzotičan prizor” kada je Voyager 1 prvi put snimio divovske fontane lave na Iou. Od tada se smatralo da takvu spektakularnu vulkansku aktivnost pokreće ogroman sloj tekuće magme debeo oko 50 kilometara.
Međutim, tijekom dva bliska preleta u prosincu 2023. i veljači 2024. – na svega 1 500 kilometara od užarenog pejzaža – znanstvenici su Juno iskoristili kao preciznu vagu. Analizirali su mikroskopske Dopplerove pomake u radijskoj vezi između letjelice i Zemlje, izazvane neujednačenim gravitacijskim poljem mjeseca. Da magmatski ocean zaista postoji, objasnio je vulkanolog Ashley Davies, „Io bi, dok ga Jupiter rasteže, trebao pokazivati mnogo veće deformacije”. No takvih pomaka nije bilo.
„Nema plitkog oceana,” zaključio je Ryan Park iz Jet Propulsion Laboratoryja. Neovisni stručnjaci, poput Katherine de Kleer s Caltecha, ocijenili su analizu „potpuno uvjerljivom”.
Nova mjerenja otvaraju stara pitanja: gdje se točno stvara toplina koja Io pretvara u vatreni pakao i što to znači za ostale svjetove koje zagrijava isto gravitacijsko gnječenje, tzv. plimno zagrijavanje? Na primjer, Europa – ledeni Jupiterov mjesec – gotovo sigurno skriva ocean slane vode duboko ispod ledene kore, a upravo je plimno zagrijavanje glavni osumnjičenik za njegovo postojanje.
Geofizičar Francis Nimmo sa Sveučilišta California u Santa Cruzu podsjeća da je magma, za razliku od vode, lakša od svoje krute inačice. „Magma želi pobjeći; voda baš i ne.” Stoga bi se rastaljena stijena u Iou prema površini probijala prebrzo da bi se zadržala u jednom golemoj, povezanoj komori, dok se teža tekuća voda na Europi prirodno skuplja u podzemni ocean.
Galileova mjerenja magnetskog polja iz 2000-ih koja su se tumačila kao dokaz magmatskog oceana sada se preispituju. Park napominje da bi eventualni dublji rezervoar bio toliko bogat željezom i gust da bi mu bilo „teško probiti se do površine i hraniti vulkane”. No to bi ga i činilo gotovo nerazlučivim od samoga željeznog jezgra.
Za sada ostaje nepoznanica kako se u Iou točno distribuira toplina i na kojim dubinama nastaju golemi rezervoari lave. „Io je komplicirana zvijer,” priznaje Davies. „Što ga više promatramo, podaci postaju sofisticiraniji – a on sve zagonetniji.”