Dame Julie Andrews navršila je 90 godina – okruglu obljetnicu obilježava karijera čija se širina proteže od najnježnijih filmskih uspavanki do provokativnih prekretnica koje su rušile stereotipe o „čednoj“ zvijezdi.
Rođena 1935. u Surreyju, a odrastala u ratnom Londonu, Andrews je kao osmogodišnjakinja imala odrasli laringealni raspon i kristalno čist sopran s četiri oktave. Već s 13 godina nastupila je na Kraljevskom varietéu, a Broadway je osvojila tinejdžerski – najprije u mjuziklu „The Boy Friend“, potom kao originalna Eliza Doolittle u „My Fair Lady“. Njezina savršena dikcija postala je zaštitni znak jednako kao i fascinantna muzikalnost.
Oskar joj je donijela uloga „praktično savršene“ dadilje u „Mary Poppins“ (1964.), dok je globalnu dominaciju potvrdila likom buntovne redovnice Marije u „Moje pjesme, moji snovi“ (1965.). Ipak, već tada je pokazivala sklonost za nesputane, odraslije teme: u „The Americanization of Emily“ (1964.) nema pjesme, ali ima ljubavnih scena i – šamara Jamesu Garneru.
Kroz kasne šezdesete i sedamdesete isprobavala je različite žanrove; radila je s Alfredom Hitchcockom na trileru „Torn Curtain“, a na televiziji gradila dodatnu publiku. Prekretnicu su donijeli filmovi koje je snimila s drugim suprugom, redateljem Blakeom Edwardsom. U komediji „10“ (1979.) udana je za neumornog zavodnika Dudleyja Moorea, a u satiri „S.O.B.“ (1981.) secira vlastitu javnu sliku. Najveći rizik – i uspjeh – stiže s „Victor/Victoria“ (1982.), gdje glumi pjevačicu koja se prerušava u muškarca. Film je postao hit i kultni favorit, a Andrews dokazala da je spremna na (tada) hrabru kombinaciju golotinje, rodne igre i blještavog kabarea.
Drama joj nije bila strana: u „That’s Life!“ i „Duet for One“ (obje 1986.) tumači umjetnice suočene s bolešću i egzistencijalnom krizom. Ironično, 1997. stvarni medicinski zahvat ozbiljno je oštetio njezine glasnice pa više nije pjevala na filmu.
Unatoč tome, karijera je dobila novo poglavlje. U 60-ima je zablistala kao mudra kraljevska baka u „Princezini dnevnici“, a posuđivala je glas likovima u animiranim serijalima „Shrek“ i „Despicable Me“. Najnoviju generaciju osvojila je kao naratorica lascivnih tajni u Netflixovoj seriji „Bridgerton“, gdje svaka konzonanta Lady Whistledown zvuči jednako zvonko kao nekad.
Andrews kratkim komentarima uvijek rado demistificira vlastitu aureolu: nekad je vozila automobil s naljepnicom „Mary Poppins was a junkie“ i tvrdila da mrzi riječ „neiskvarena“. Pritom publika godinama otkriva dvije strane iste medalje – bajkovitu dadilju koja uspavljuje djecu i zavodnicu spremnu na subverziju. U oba izdanja ostaje – besprijekorno artikulirana i neodoljivo karizmatična – filmska legenda koja i u desetom desetljeću života ne gubi britkost.