Nekadašnje Donje Poneretavlje bilo je prostor gdje se život mjerio snagom lopate i voljom da se iz mulja izvuče kruh. Jendečenje, tradicionalni način pretvaranja močvarnoga ili plavnog tla u obradive njive, bio je, tvrde kroničari, „najteži poljoprivredni posao“ koji se u delti Neretve radio.
Proces je, ukratko, izgledao brutalno jednostavno: plodni mulj s dna kanala prebacivao se na povišeno, suho mjesto, sloj po sloj, dok se ne bi stvorila čvrsta površina spremna za sadnju. Mreža jendeka – jaruga i kanala iskopanih ručno – presijecala je pejzaž poput vene na dlanu. Sve je nastajalo isključivo fizičkom snagom seljaka: bez strojeva, bez pomoći stoke, često do koljena u vodi i pod pripekom.
Težina posla bila je tolika da ga, za razliku od drugih poljodjelskih radova u delti, žene nisu obavljale. „Takve muke nije bilo nigdje drugdje na hrvatskom etničkom prostoru”, zapisao je istraživač Vinko Medak iz Metkovića, koji se godinama bavio poviješću jendečenja.
Danas je ta vještina gotovo izumrla. Nestankom jendečara – ljudi koji su znali kako ‘oteti’ zemlju rijeci – ostaje tek uspomena na generacije koje su, na granici ljudske izdržljivosti, stvorile plodne njive tamo gdje je prije bila samo voda. Njihovi prekopani kanali i nasuti otoci i dalje hrane dolinu, podsjećajući da je svaki plod iz Neretve zapravo rezultat davne borbe čovjeka s močvarom.