Europa bi ove godine mogla biti preplavljena povoljnom američkom sojom nakon što je Peking u sklopu trgovinskog obračuna s Washingtonom potpuno zaustavio uvoz iz Sjedinjenih Država i okrenuo se brazilskim proizvođačima. Za europske prerađivače stočne hrane to je dobra vijest – barem na prvi pogled.
Prema podacima Europske komisije, u razdoblju od srpnja 2024. do lipnja 2025. Unija je već kupila 14,5 milijuna tona soje u zrnu i 20,1 milijun tona sojine sačme, uglavnom iz SAD-a i Brazila. Novi okvirni trgovinski dogovor Bruxellesa i Washingtona potiče dodatni uvoz američke robe, a golema američka zaliha – nastala nakon što su izvoz u Kinu vrijedan 10 milijardi eura u 2024. srezane na nulu – sada se nudi po sniženim cijenama.
Stručnjak za geopolitiku soje Olivier Antoine upozorava da se taj privremeni predah lako može pretvoriti u dugoročan uteg. „Europska potrošnja mesa jednostavno ne bi postojala bez soje”, kaže, podsjećajući da je kontinent na taj protein naviknut još od poslijeratnih godina, kada je prvo uvozio iz SAD-a, a potom iz Brazila.
Pad cijena, međutim, dodatno pritišće ionako skromnu domaću proizvodnju. U Francuskoj se, primjerice, prosječni prinos kreće oko jedne tone po hektaru, dok Brazilci ostvaruju čak 3,5 tona. Europski poljoprivrednici tako gube korak, a Unija ostaje „strukturno ovisna” o malom krugu sjeverno- i južnoameričkih izvoznika, upozorava Antoine.
Kina je, ironijom sudbine, jednako ovisna o soji – kupuje 60 % svjetske proizvodnje – ali je slabost pretvorila u adut. Peking je nakon sličnog trgovinskog sukoba 2018. proširio Inicijativu Pojas i put na Južnu Ameriku, ulažući u luke, silose i prerađivače. Danas kineske tvrtke, prema Antoineu, „kontroliraju ključne točke lanca opskrbe”, dok se prerada odvija kod kuće, čime ostaje i dodana vrijednost.
EU, naprotiv, uglavnom uvozi gotovu sojinu sačmu. „Jedina poluga Bruxellesa jest hoćemo li kupiti ili ne”, ističe Antoine te dodaje kako europski pokušaji „normativne moći” ne mijenjaju arhitekturu globalnog sustava soje.
Mogući izlaz vidi se u širenju kruga dobavljača – od pregovora s Ukrajinom do oživljavanja sporazuma EU-Mercosur – no bez jačanja vlastite proizvodnje ti će potezi ostati tek kratki predah u sve dubljoj ovisnosti kontinenta o tuđem zrnu.