Mačke gotovo uvijek dočekaju tlo na nogama, a najnovije istraživanje sa Sveučilišta Yamaguchi prvi put precizno objašnjava kako im to polazi za šapom. Autori rada objavljenog u časopisu The Anatomical Record utvrdili su da ključ leži u neuobičajeno različitoj pokretljivosti dvaju dijelova mačje kralježnice.
Fleksibilne grudi, čvrsta slabina
Tim je najprije analizirao kralježnice pet uginulih mačaka. Odvojili su prsni (torakalni) i slabinski (lumbalni) dio te ih mehanički testirali kako bi izmjerili savitljivost, čvrstoću i otpor prema rotaciji. Paralelno su dvije žive mačke snimili kamerama velikih brzina dok su padale na mekanu podlogu.
Mjerenja su pokazala da torakalni dio može rotirati oko 50 stupnjeva uz minimalan napor, dok je lumbalni znatno krući i služi kao stabilizator. Zbog te kombinacije, mačka u zraku najprije zakreće glavu i prednje šape prema tlu, a tek potom "povlači" stražnji dio tijela.
"During air-righting, anterior trunk rotation was completed earlier than posterior trunk rotation", navodi se u radu, uz zaključak da se okretanje odvija strogo sekvencijalno: prvo prednji, pa stražnji dio trupa.
Moguće koristi za veterinu i robotiku
Razumijevanje preciznog mehanizma moglo bi veterinarima pomoći u liječenju ozljeda kralježnice, dok inženjerima otvara put stvaranju agilnijih robota koji oponašaju mačju sposobnost orijentacije bez oslonca. Autori smatraju da bi „fleksibilna prednja – kruta stražnja“ konfiguracija mogla poslužiti kao nacrt za nove sustave samouravnotežujućih strojeva.
Iako mačke i dalje prkose prividnim zakonima fizike, znanost je sada korak bliže potpunom objašnjenju njihove gotovo savršene akrobacije u slobodnom padu.