Istra je ponovno u znaku maslina. Već desetljećima, čim listopad otvori vrata, gotovo svaka druga obitelj seli se iz dvorišta u maslinik, zamjenjujući vikend-izlete i šoping-centre tresačima, grabljicama i mrežama.
Zvuk tresača, šuštanje lišća i povici „pazi, pada!” postali su zaštitni znak jeseni. Ceste pokraj Vodnjana, Fažane i brojnih sela diljem županije ovih su dana zakrčene traktorima i automobilima krcatima kašetama. Pred uljarama se stvaraju kilometarske kolone – u Vodnjanu je čak uvedena posebna prometna regulacija kako bi se ovladalo navalom berača.
Berba ulika u Istri nije samo poljoprivredni posao, nego ritual koji povezuje generacije. Na granama se rame uz rame nalaze najmlađi koji tek otkrivaju tradiciju i nonići koji, unatoč upozorenjima obitelji, ne odustaju od penjanja. Svaka maslina smatra se zlatnom; ni jedan plod ne smije ostati na zemlji.
Tek što se sazrijele masline pokupe, počinju debate: ručno ili tresačem, s grabljicom ili strojem? Pobornici ručne berbe tvrde da „maslina osjeti ruku berača”, dok pragmatičniji vlasnici stotina stabala bez tehnologije ne bi stigli do uljare. Mnogi pak kombiniraju metode, prilagođavajući se vremenu, ljudstvu i opremi.
Logistika stvara dodatne brige: hoće li biti dovoljno kašeta, gdje su nestale one od prošle godine i mogu li plodovi preživjeti u vrećama za krumpire? Posuđuje se sve – od mreža do radne snage – jer berba je i društveni događaj. Nakon završenog posla stolovi se pune pljukancima, njokima, fužima i kapuzom, a u pozadini se broje kašete i nagađa koliko će se litara ulja iscijediti.
Kad napokon stignu u uljaru, umorni berači dočekuju prvi mlaz zeleno-zlatne tekućine. Miris svježe prešanog ulja u trenu briše žuljeve i višesatno čekanje, podsjećajući zašto se svake godine ponavlja ista priča.
Tijekom sljedećih tjedana tresači će još odjekivati ispod istarskih krošanja, a ruke mirisati na list masline. Berba ulika pokazuje da ovo nije tek sezonska obaveza, nego način života koji Istrane spaja, hrani i održava njihov prepoznatljivi identitet.