Sve veći broj roditelja u Hrvatskoj okreće se privatnim instrukcijama kao brzom rješenju za školske poteškoće svoje djece, no učitelji–instruktori upozoravaju da se čuda u jednom satu jednostavno ne događaju.
Instruktorica Ivana, koja je poslije godina rada odustala od posla, prisjeća se poziva "dan-dva prije ispita, ponekad čak i pred popravni koji pokriva cijelu godinu". Roditelji su, kaže, vjerovali da će uplata satnice garantirati prolaznu ocjenu: „Ljutili su se na mene ako dijete ipak ne bi prošlo.” Po njezinu iskustvu, jedini stvarni rezultati dolazili su kroz dugotrajan, sustavan rad.
Sličan pritisak osjeća i Lana, koja svjedoči da se od instruktora u dva do tri sata očekuje ono što bi učenik trebao savladati u desetak školskih sati. „Roditelji smatraju da su problem riješili čim su nekome platili… Tu nastaje disperzija odgovornosti”, kaže ona. U praksi to često znači da učenici na sat donose zadatke u koje treba samo „ubaciti brojeve” – bez da su makar pokušali samostalno riješiti zadanu zadaću.
Još bizarniji slučaj opisuje Tea, koju je majka učenice angažirala isključivo da sjedi pokraj djeteta dok piše zadaću. „Ona gleda televizor, a ja tjeram dijete: ‘Ajde, napiši ovo’… a nije riječ o malom djetetu”, priča Tea i zaključuje da roditelji moraju preuzeti dio odgovornosti za radne navike svoje djece.
Instruktori se slažu da su djeca preopterećena vanškolskim obvezama – nerijetko treniraju dva sporta, sviraju instrument, pohađaju dodatne edukacije – dok se istodobno očekuje prosjek 5,0. Pretrpan raspored donosi umor, manjak koncentracije i gubitak motivacije, a kratkoročne „vatrogasne” mjere samo produbljuju problem.
Ključ, poručuju sugovornici, leži u kontinuitetu, pravovremenoj komunikaciji s nastavnicima i razvoju osnovnih radnih navika. Dok god se uspjeh pokušava „kupiti”, cijenu plaćaju upravo djeca – stresom, nesigurnošću i kroničnim umorom.