Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje od srpnja bolnicama isplaćuje samo 90 posto mjesečnog limita unaprijed, a preostalih 10 posto ovisit će o učinku. Cilj je, poručuje ravnatelj Lucian Vukelić, natjerati ustanove da „odrade ono na što su se obvezale ugovorom”.
Problemi se, međutim, gomilaju na obje strane:
• 19 od 22 opće bolnice u prvoj je polovini godine podbacilo u izvršenju ugovora, skupivši dug od 88 milijuna eura.
• Dio manjih bolnica diže broj zaposlenih, ali ne i broj postupaka pa im plaće pojedu gotovo cijeli limit.
• U Zadru, Puli i drugim turističkim središtima liječnici rade i 15 posto iznad limita, no taj im „prekovremeni” nitko ne plaća.
• HZZO-ove tarife u prosjeku pokrivaju tek oko polovice realnih troškova pojedinih dijagnostičkih postupaka, tvrde ravnatelji.
„Povratak na model 90:10 ima smisla samo uz prethodnu korekciju osnovnih cijena i limita”, upozorava zadarski ravnatelj Željko Čulina. U njegovoj bolnici plaće pojedu 94,6 posto limita, dok je u Puli taj udio 91 posto. Obje ustanove pružaju usluge i nakon što pređu gornju granicu: samo zadarska je u prvih šest mjeseci obavila 3 milijuna eura posla više od ugovorenog.
Sezonski pritisak dodatno pojačavaju strani turisti. Za njih bolnice naplaćuju iste HZZO-ove cijene, iako se refundacija prema inozemnim osiguravateljima temelji upravo na tim, kako tvrde ravnatelji, preniskim tarifama.
Vukelić uzvraća da značajnije dizanje cijena nije realno jer bi „stvorilo liste čekanja ili minus na računu HZZO-a”. Zavod, kaže, dvaput na godinu ipak korigira cijene sukladno rastu plaća i materijala, ali „tržišne cijene koje privatnici formiraju kako hoće jednostavno je nemoguće slijediti”.
Model smanjenog avansa najteže pogađa bolnice kojima ni 90 posto limita ne pokriva plaće. One će, prognoziraju uprave, kasniti dobavljačima, plaćati zatezne kamate i opet tražiti sanaciju iz državnog proračuna.
Da racionalno poslovanje ipak nije nemoguće pokazuje KBC Osijek: bolnica mjesečno dosegne limit, nema većih poteškoća s likvidnošću, a novi model „ne bi trebao znatnije utjecati na stabilnost poslovanja”. I ondje, međutim, drže da bi svako buduće povećanje limita moralo pratiti i korekciju cijena medicinskih postupaka.
Komprimirani između fiksnih prihoda i rastućih troškova, ravnatelji se slažu u jednom: bez realnijih tarifa i fleksibilnijih limita, ni najavljene „štednje” neće spasiti bolničke bilance.