U hrvatskom nogometu smjena trenera postala je pravilo, a ne iznimka. Pripreme za novu sezonu Prve HNL još nisu ni počele, a polovica lige već je predstavila nove stručnjake. Dinamo, Hajduk i Lokomotiva izravno su otpustili svoje trenere, dok su Slaven Belupo i Istra 1961 ostali bez trenerskih stožera nakon što su im stratege preoteli rivali iz Maksimira i Poljuda.
Prema podacima Međunarodnog centra za sportske studije (CIES), tek nešto manje od pet posto smjena u HNL-u događa se zbog trenerskih odlazaka „u veće i bolje klubove“. Sve ostalo plod je nezadovoljstva rezultatom. Posljedica takve politike ogleda se u činjenici da je Nikola Šafarić iz Varaždina jedini stručnjak koji je započeo i završio minulu sezonu na istoj klupi – i usput klub odveo u Europu.
CIES mjeri i trajanje mandata: devedesetih je prosječan trener u Europi izdržao gotovo tri godine, a danas svega 359 dana. HNL ide još ekstremnije – prosječni mandat traje 186 dana, što ligu svrstava na 58. mjesto od 65 analiziranih u svijetu.
U razdoblju od 2020. do 2025. Hrvatska bilježi 1,78 smjena po klubu i sezoni; više mijenjaju samo Srbija (2,37), Cipar (2,20) i Rumunjska (1,96). Na drugom polu stoje Norveška (0,46), Švedska (0,73), Danska (0,78) i Češka (0,88), dok velike europske lige također pokazuju relativnu stabilnost.
Brojke se preslikavaju na UEFA-ine koeficijente. Usporedba 2020. i 2025. otkriva da su „nestrpljive“ zemlje pale – Srbija s 16. na 22. mjesto, Cipar s 15. na 19., Hrvatska s 18. na 21. – dok su strpljive napredovale: Norveška s 22. na 11., Češka sa 17. na 9., Švedska s 23. na 20. (izuzetak je Danska koja je skliznula s 14. na 16.).
Stručnjaci često upozoravaju da treneru trebaju najmanje četiri prijelazna roka – dvije pune sezone – kako bi posložio momčad. Primjer Jürgena Kloppa u Liverpoolu služi kao dokaz: nakon osmog mjesta u prvoj sezoni osvojio je sve najvažnije trofeje. Hrvatski klubovi, međutim, rijetko daju priliku za takav kontinuitet.
U krugu odgovornosti nisu samo uprave. Navijači, koji nakon svakog poraza traže smjene, mediji koji pothranjuju atmosferu anketama, pa i sami igrači koji rijetko preuzimaju dio krivnje – svi zajedno oblikuju kulturu „brzog okidača“. Brojke pokazuju da takva krvna slika izravno šteti rezultatima hrvatskog nogometa.
