Trenerska priča Oriola Riere na stadionu Aldo Drosina pretvorila se u najugodnije iznenađenje jeseni Prve HNL. Španjolac je preuzeo Istru 1961 početkom rujna, u trenutku kada je momčad imala tek pet bodova iz šest kola i nalazila se u donjem domu tablice.
Navijače je uhvatila panika: umjesto zvučnog imena stigao je 39-godišnjak čiji je dosadašnji radni opus stao na klubovima Treće i Četvrte španjolske lige. Danas, jedanaest kola kasnije, atmosfera je posve drukčija. Istra je otišla na zimsku stanku s trećeg mjesta, a bilanca pod Rierom glasi: šest pobjeda, tri remija i samo dva poraza. Da nije bilo posrtaja u Kupu, polusezona bi se mogla nazvati gotovo besprijekornom.
„Rezultat je vrlo dobar, ali nije samo pitanje rezultata, već i procesa kojeg smo napravili”, istaknuo je Riera u javljanju iz Madrida, gdje provodi pauzu s suprugom i trima kćerima. Djevojčice su, kaže, presretne što ga nakon mjesec dana imaju puna dva tjedna samo za sebe.
Trener naglašava da uspjeh nije plod isključivo početne jedanaestorice: „Uvijek govorim da nisam trener koji koristi samo prvih 11 ili 13 igrača. Koristim 16, 17 igrača.” Upravo je ta fleksibilnost – česte, pogođene izmjene i ubrzano sazrijevanje mladih nogometaša – postala zaštitni znak pulskog proljeća.
Radna etika stručnog stožera dodatno je zbližila svlačionicu, a tribine su nagradile momčad glasnom podrškom. „Sretan sam što navijači prepoznaju način na koji igrači nastoje igrati”, poručuje Riera.
Od „tihog dolaska” do klupske legende u nastajanju – Rierina jesen pokazala je da ponekad rizik donosi najveći dobitak. Puljani sada s nestrpljenjem gledaju prema proljetnom nastavku i mogućem plasmanu u europska natjecanja, dok se španjolski strateg vraća na Drosinu s jednako jasnom mantrom: proces prije rezultata, ali rezultati – zasad – ne izostaju.