Hrvatski transdisciplinarni umjetnik i istraživač Hrvoje Hiršl upozorava da je civilizacija stigla do još jedne „velike prekretnice” – tehnološkog skoka umjetne inteligencije (UI) koji, tvrdi, „trenutačno radi više štete nego koristi”.
„UI postaje jeftin i iznimno učinkovit alat manipulacije”, kaže Hiršl, podsjećajući da su prethodne epohe – od renesanse do industrijske revolucije – oblikovale društvo, ali i umjetnost. Sada, dodaje, nova tehnologija izravno udara na temelje autorstva i intelektualnog vlasništva:
• masovno prisvajanje tuđih podataka normalizira krađu stvaralačkog rada
• nestaju intelektualne profesije zamijenjene automatiziranim uslugama
• digitalni prostor zatrpavaju dezinformacije i „psyops” kampanje
• modeli troše goleme količine energije i šire društvene pristranosti
• sustavi se oslanjaju na globalnu mrežu slabo plaćenog rada, a unatoč svemu još nisu financijski održivi
Iza tog tehnološkog pohoda, upozorava, stoji „dublja ideološka struktura” – skupina tehnofeudalista koja u UI vidi „duha u boci” za ispunjenje vlastitih ambicija. Cilj je, smatra, destabilizirati percepciju stvarnosti:
„Apsurd nije nuspojava, nego alat. Protiv apsurda se ne možete boriti logikom.”
Slika nije umjetnost
U klimavu realnost dodatno se ulijeva poplava generiranih vizuala. Hiršl ističe da umjetnost mora razdvojiti vlastitu vrijednost od pukog stvaranja slika:
„Slika nije umjetnost, umjetnost se mora odvojiti od slike kako bi ponovo zadobila svoju vrijednost i svoju funkciju.”
Gotove UI funkcionalnosti, objašnjava, omogućuju da „klikom gumba” nastaju milijuni vizualnih proizvoda bez stvarnog konteksta. Takva praksa ne stvara umjetničko djelo, nego samo opskrbljuje algoritme „informacijama koje proizvode ljudi” – pogonsko gorivo za daljnje širenje modela.
Metastaza nakon proždiranja
Hiršl opisuje UI kao „samoreplicirajući, samorazvijajući aproprijacijski stroj” koji se hrani ljudskim sadržajem. „Kad poždere sve što mu je dostupno, nastavit će se širiti, metastazirati”, upozorava, ističući da društvene mreže traže sve veći angažman upravo kako bi opskrbile algoritme svježim podacima. Sintetički podatci, dodaje, za modele postaju „oblik informacijskog incesta” koji vodi u halucinacije i degeneraciju.
U takvom pejzažu glavna zadaća umjetnosti, zaključuje, ostaje kritički odraz društva: rasvijetliti mehanizme moći i ponuditi intelektualni otpor manipulacijama koje oblikuju našu stvarnost.