Pedest i osam pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) – pristiglih iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine te dijaspore – u noći s 26. na 27. rujna 1991. probilo se kroz kukuruze i pod žestokom paljbom ušlo u gotovo opkoljeni Vukovar. Prva i najveća skupina brojila je četrdeset ljudi pod zapovjedništvom Roberta Šilića-Rore; 29. rujna pridružilo im se još četrnaest boraca, a dan poslije i posljednja četvorka.
Unatoč kasnijim polemikama o njihovu „postotku” u obrani grada, hosovci su odmah preuzeli najopasnije položaje na Sajmištu i Bogdanovcima. Ratna izvjestiteljica Alenka Mirković svjedoči da su „držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice”, dok su ih neke vijesti s distance nazivale paravojnom formacijom.
Među njima su bila i dvojica studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Dražen Đurović i Zoran Milas. „Bio sam student, a najbrža opcija za otići na ratište je bio – HOS”, prisjetio se Milas, obojica kasnije odlikovani Redom Nikole Šubića Zrinskog za spašavanje ranjenika u Bogdanovcima.
Najmlađi grad – najteži položaji
• U obranu Vukovara uključili su i Violetu Antolić, pravoslavca Gorana Kitića te tek punoljetnog Ivicu Jurčana.
• Gotovo svakodnevno trpjeli su gubitke; samo u vukovarskoj bolnici zbrinuto je tridesetak ranjenih hosovaca.
Zapovjednik Robert Šilić teško je ranjen tijekom jedne od mnogih akcija na Sajmištu i umro u bolnici s 24 godine. Dr. Vesna Bosanac kasnije je rekla da bi preživio „da smo imali dovoljne zalihe krvi”.
Legende Sajmišta
Ime Ivana Brdara preraslo je u mit. Suborci ga pamte po riješenosti da zaštiti civile, osobito one srpske nacionalnosti: „Na te se civile najviše mora paziti i prvi ću pobiti one koji ih budu taknuli.” Ranjavan 9. rujna, sam je na živo zašio ranu, a 10. listopada, unatoč vlastitim ozljedama, izvlačio teško pogođenu Vasiliju Tucker iz vatrenog kruga. Poginuo je 12. listopada u 23. godini, izdahnuvši na rukama Nikice Burića-Samoborca.
Istoga dana ranjen je i Rudolf Vuković-Senzen, borac „mrtav-hladan” koji se više puta vraćao na prvu crtu. Prepoznatljiv po kožnoj jakni s resama, pumperici i tetoviranoj suzi ispod oka, ušao je u legendu vukovarskog bojišta. „Da se slaže najbolji vod na svijetu, njih bi trojica sigurno bili unutra”, kaže najmlađi hosovac Igor Široki, misleći na Brdara, Senzena i Samoborca.
Nasljeđe i rasprave
Tri desetljeća poslije polemike oko koncertâ i ratnih obilježja opet su bacile sjenu na doprinos HOS-a. Preživjeli borci i obitelji poginulih podsjećaju da su „ni krivi ni dužni” ostali u žrvnju političkih prepucavanja, iako su u jesen 1991. „strojevi za ubijanje” s naslovnica zapravo bili mladići od 18 do 24 godine koji su – kako je zapisao Damir Markuš – ostavili „krvav, ali neizbrisiv trag” u obrani grada.
Danas, dok Vukovar svake godine u tišini broji svoje žrtve, priča o 58 hosovaca služi kao podsjetnik da su temelj hrvatske neovisnosti postavili ljudi čija se imena još uvijek šapuću s poštovanjem na ruševinama Sajmišta.