Norveška redateljica Emilie Blichfeldt u dugometražnom prvijencu „Grozna polusestra” („Den stygge stesøsteren”/„The Ugly Stepsister”) pretvara bajku o Pepeljugi u radikalan feministički „body horror” koji nije za one slabijeg želuca.
Film smješta klasičnu Grimmovu priču u 19. stoljeće, uz raskošnu kostimografiju i gustu gotičku atmosferu, ali sve vodi u krajnosti tjelesne strave. U središtu je Elvira, hrabro i sugestivno odigrana od Lee Myren, jedna od dviju zavidnih polusestara Pepeljuge – ovdje Agnes (Thea Sofie Loch Næss). Nakon što se majka Rebekka (Ane Dahl Torp) našla na rubu propasti, sve nade za financijski spas polaže u Elvirin uspjeh na kraljevskom balu.
Da bi osvojila princa (Isac Calmroth), Elvira prolazi kroz mučeničku transformaciju: aparat za zube koji puca i para joj usne, čekić koji „ispravlja” nos, trepavice ušivene iglama te – najbizarnije – gutanje jajašaca trakavice kako bi smršavila. Redateljica tako doslovno prikazuje koliku cijenu žene plaćaju opsesiji idealnim izgledom. Publika, svjedoči kritika, teško podnosi scene u kojima se parazit naposljetku probija iz Elvirina tijela, dok ona istodobno reže vlastito stopalo ne bi li stala u staklenu cipelicu.
Blichfeldt filmom otvoreno proziva suvremeni kult ljepote i pritiske na mlade žene da se podvrgavaju ekstremnim tretmanima i plastičnim operacijama. „Grozna polusestra” pokazuje kako žudnja za savršenstvom može dehumanizirati i iznutra nagrditi one koji joj se poklone, sve dok granica između ljepote i groteske ne nestane.
„Grozna polusestra” nastavlja mini-trend feminističkih tjelesnih horora, uz naslove poput „Označene” i „The Substance”. Dok se gledatelji možda pitaju kako je iz bezazlene Disneyeve „Cinderele” nastalo ovakvo noćno moru, podsjetnik je jasan: u izvornim bajkama braće Grimm već su čučale slike odsječenih prstiju i krvavih cipela – Blichfeldt ih je sada samo dovela pred kameru u punoj, mučnoj raskoši.